fbpx

autor: Kosjenka Muk


Nastojanje da promijenimo partnera

Kad radim s parovima (ali i pojedincima) često u gorkim tiradama na račun partnera mogu naslutiti što je sve ta osoba željela reći roditelju na kojeg je partner podsjeća, ali nikad se nije usudila. (Ponekad u takvim trenucima doslovce mogu vidjeti kako im se pogled zamagli i izgubi fokus, te je očito da zapravo i ne vide pravu osobu pred sobom.) Kod barem 95% ljudi s kojima radim povezanost njihovih partnerskih odnosa s onime što su doživjeli u obitelji postane prilično brzo očita, a jedan od tih obrazaca je nada da će se partner promijeniti onako kako se problematični roditelj nikad nije promijenio. To je ponekad očito već i u početku odnosa, ali češće se pokazuje kasnije, nakon nekoliko mjeseci ili čak godina.

Zbog takve nade neki ljudi dugo ostaju u nekvalitetnim odnosima, žrtvuju se i trpe, dok drugi mogu partnera optuživati, kažnjavati, omalovažavati, pa i maltretirati. Kako će se tko ponašati, ovisi o strategijama preživljavanja naučenim u ranoj obitelji, kao i modelu roditelja, obično roditelja istog spola (ali ne i uvijek). Percepcija sličnosti partnera s roditeljima često vodi pripisivanju loših namjera partneru (projekcija zamjeranja roditeljima), čak i ako se radi o manjim i nenamjernim greškama (npr. zaboravljanje, nedovoljno brzo javljanje na telefon, različita razina tolerancije na nered i slično).

U svakom slučaju, takva ponašanja su okidač za dječje emocije (dobnu regresiju), što rijetko tko može svjesno prepoznati, osim što smo u pravilu svjesni neuobičajenog intenziteta emocija. Ponekad je teško prepoznati da se radi o dječjim sjećanjima čak i ljudima koji su vrlo svjesni takve mogućnosti u teoriji. No čim primijetite intenzivnu ljutnju praćenu mentalnim optužbama na račun partnera, čak i ako vam njegovo ponašanje i u stvarnosti može smetati, potrebno je zapitati se ne dolazi li barem dio te emocionalne reakcije iz prošlosti.

S obzirom da su neriješene emocije vezane za roditelje u pravilu vezane za neku vrstu osjećaja neadekvatnosti, odbačenosti, nevoljenosti i slično, nastojanjem da promijenimo partnera u biti pokušavamo postići da se neki dječji dio (dijelovi) nas konačno osjeća dovoljno dobar, prepoznat, viđen i cijenjen. Takva nada je intenzivna motivacija koja mnoge ljude zadržava u nekompatibilnim, pa i nezdravim odnosima. No često čak i ako se ono čemu se nadamo ostvari, takva izvanjska iskustva ne dopiru do unutarnjeg djeteta te emocije ostaju neriješene i na najmanju provokaciju mogu buknuti ponovo.

 

 

Pretjerana očekivanja

Ako netko kao dijete nije imao prilike naučiti vrednovati uravnoteženu odgovornost i pouzdati se u sebe, u partnerskoj vezi može vidjeti priliku da se odrekne većeg ili manjeg dijela vlastite odgovornosti. Ponekad se radi o odgovornosti za vlastite emocije, a ponekad o odgovornosti za praktične životne zadatke. Takve osobe mogu vidjeti partnera ili kao neku vrstu spasa (u početku) ili kao neku vrstu izvora svega što je potrebno, ali prije ili kasnije partner počinje osjećati da je sveden na ulogu sluge ili sluškinje.

Osoba koja u vezi funkcionira dobrim dijelom iz dječjih emocija, može očekivati da je normalno da partner treba biti savršen, pun razumijevanja, bezuvjetno voljeti i davati sve od sebe – što je zapravo normalno u odnosu roditelja prema malom djetetu. Kad se ispostavi da partner ima svoje potrebe, očekivanja i zahtjeve, takva osoba će se često osjećati povrijeđena, pa čak i izdana na neki način, te reagirati u skladu s tim. Što više je partner emocionalno zamjena za roditelja, to mu manje možemo dozvoliti nesavršenost i vlastiti identitet. Posljedice se lako mogu predvidjeti, a mnogi ih i žive.

 

 

Ciklusi ignoriranja i panike

Ako gledamo malo dijete u odnosu sa roditeljem, pogotovo primarnim skrbnikom što je najčešće majka, možemo vidjeti da kad je sve u redu, dijete uzima roditelja zdravo za gotovo i usmjereno je u prvom redu na vlastite potrebe i želje. Međutim, dogodi li se da odnos s majkom dođe u ozbiljnu opasnost – majka je iz bilo kojeg razloga nedostupna, npr. bolest, dugi radni sati, emocionalna nedostupnost, a kod vrlo male djece ponekad čak i samo odlazak u drugu sobu – dijete zapada u stanje panike, počinje plakati, vrištati, a ako je starije i zna govoriti, može obećavati da će ubuduće biti dobro i slične stvari. Kad se ponovno uspostavi sigurnost i rutina, dijete se ponovno okreće sebi.

Kod emocionalno nezrelih odraslih ljudi često možemo vidjeti isti obrazac: zanemarivanje partnera sve dok ovaj ne najavi odlazak, zatim panika, skidanje zvijezda s neba i obećavanje brda i dolina, te ako se odnos nastavi i vrati u normalu, ubrzo ponovno ignoriranje partnera (a ponekad i omalovažavanje, zlostavljanje, prevare…). U fazi kajanja i panike takva osoba može biti iskrena i vrlo uvjerljiva, te stalno iznova uvlačiti partnera u iscrpljujući ciklus nade i razočaranja. Za očekivati je tada da i partner takve osobe zapravo reproducira ciklus nade i razočaranja u neodgovornog roditelja iz vlastitog djetinjstva, tako da je nezdrava vezanost uzajamna.

Osoba koja je “žrtva” u takvoj vezi obično ima ideju kako bi odnos mogao biti lijep uz uzajamno poštovanje, uviđavnost i razumijevanje. Ona vjeruje da je i partner svjestan toga, ili barem na pragu da bude svjestan, te je potrebno samo malo razumnog razgovora i objašnjenja svoje perspektive da se problem riješi. Ali kako su ljudi u prvom redu emocionalna, a ne racionalna bića, kod partnera koji ima jaku potrebu bježati od odgovornosti nikakvi razumni argumenti i objašnjenja nemaju učinka – kao što ništa nije imalo učinka na neodgovornog roditelja (ali dijete se i dalje nastavljalo nadati, jer nije moglo zamisliti da izgubi nadu).

Da bi se neodgovoran partner promijenio, potrebno je da promijeni neke od osnovnih životnih vrijednosti, a to se rijetko događa u uobičajenim situacijama. U pravilu je potrebno da čovjek doživi dovoljno patnje da bi zaista shvatio da mu stari sustav vrijednosti šteti, a ne koristi – a neki ljudi ne mijenjaju svoje vrijednosti niti tada. Zato bih partneru takve osobe preporučila da u prvom redu radi na sebi i svojim emocionalnim obrascima (u smjeru veće emocionalne neovisnosti i eventualnog odvajanja) umjesto da se nada u promjenu druge osobe.

 

 

Zašto nekad konstruktivna komunikacija ne daje rezultate?

Mada ovaj obrazac nema sam po sebi veze sa spolom i individualne obiteljske okolnosti mogu ponekad obrnuti stvari, tradicionalni patrijarhalni odgoj je popustljiviji prema dječacima i često im dopušta (a ponekad i nagrađuje) manje odgovornosti i manje obzira prema drugima. Uz to, dijete je sklono idealizirati roditelja koji manje vremena provodi s obitelji, a kritizirati i uzimati zdravo za gotovo roditelja koji je stalno prisutan, zahtijeva i opominje, dakle tradicionalno u pravilu majku (kao što je i inače u ljudskoj prirodi idealizirati ono što nemamo, a uzimati zdravo za gotovo ono što imamo).

Ako je majka uz to nedovoljno doslijedna i čvrsta u disciplini, što se često događa, dijete s vremenom uči sve više ignorirati majčine riječi i očekivanja, sve dok se majka ozbiljno ne naljuti i postane spremna provesti prijetnje u djelo. Kako se odnos prema roditelju suprotnog spola često prenosi na odnos prema partneru, tako se po mom iskustvu češće događa da u braku ili izvanbračnoj zajednici muškarac s vremenom počne ignorirati i ne shvaćati ozbiljno potrebe, molbe i primjedbe svoje partnerice, kao što je navikao činiti s majkom… sve dok se ona ozbiljno ne naljuti.

Ovaj obrazac može biti nesvjestan i nenamjeran, pa ga se može primijetiti ne samo kod osoba koje su karakterno agresivnije i sebičnije, nego i kod ljudi koji su po prirodi topliji i dobronamjerni. Njihovo ignoriranje blagih i prijateljskih primjedbi i zahtjeva često nije svjesno i namjerno, nego je jednostavno toliko duboko usađena navika da im se može činiti posve normalnim i očitim da jedino bijesnim zahtjevima i krizama koje prijete raspadom odnosa pridaju stvarnu važnost.

U takvoj situaciji, partner čiji se zahtjevi ignoriraju postaje sve više zbunjen i frustriran činjenicom da konstruktivna komunikacija ne daje rezultate, posebno ako je druga osoba inače prijateljska i dobronamjerna, te može sve češće pribjegavati klasičnom kriticizmu i okrivljavanju kakve je vjerojatno slušao od vlastitih roditelja. Kod partnera koji je sklon nesvjesnom ignoriranju takav “roditeljski” pristup može pobuditi dječje osjećaje (dobna regresija), od kojih se on može braniti ljutnjom i uzvratnim okrivljavanjem. (Principom učenja putem imitacije sve se to također lako prenese sljedećim generacijama u naslijeđe.) Nije čudo da toliko odnosa punih potencijala završava u uzajamnom omalovažavanju i razočaranju, a da za to, gledano izvana, nema očitih razloga. A ovo je samo jedan od problematičnih obrazaca.

 

 

Gubitak strasti

Romantična kemija velikim se dijelom bazira na nesvjesnoj dječjoj nadi da ćemo ispuniti neispunjene emocionalne potrebe iz djetinjstva, kao i na dječjem idealiziranju osobe koja nam je zamjena za roditelja. No kad se te potrebe ipak ne riješe (čak i najsavršeniji partner ne može iscijeliti dječje traume druge osobe jer izvanjski utjecaji nisu dovoljni), te kad se uspostavi rutina, idealiziranje prestane, a dječje nade uspavaju, tada kreće onaj neugodni dio transfera.

Osim projekcija neugodnih emocija vezanih za roditelje na partnera, u pravilu dolazi do (ponekad naglog) gubitka romantične i seksualne privlačnosti. Ima logike u tome da ako nas netko podsjeća na roditelja, imati seksualne osjećaje za takvu osobu djeluje pomalo incestuozno i nelagodno. Što se više partneri zapliću u uzajamno poticanje dječjih obrazaca, što više pribjegavaju obrambenim mehanizmima i načinima komunikacije naučenim od roditelja, to je negativan transfer jači, pa i privlačnost manja.

Unatoč svim sukobima, takvi se partneri mogu osjećati nezdravo vezani jedno za drugo, jer bi napustiti partnera za neki dječji dio podsvijesti značilo izgubiti roditelja (a često postoje i brojne druge okolnosti koje otežavaju razilazak). U takvom naizgled bezizlaznom stanju, neki ljudi se predaju, odustanu od sebe i prepuste se bezličnoj, robotskoj rutini. Neki drugi će izlaz potražiti u prevarama i avanturama. Zdravija rješenja su očito moguća sa strane, ali da bi ih tako emocionalno zapleteni ljudi prepoznali, trebali bi prvo dobro pogledati unutar samih sebe – čega se mnogi plaše ili nisu niti svjesni da je potrebno. 

 

 

Mržnja prema suprotnom spolu

Kao što ljudi instinktivno svoju sliku vrhovnog božanstva oblikuju prema svom doživljaju roditelja u ranom djetinjstvu (što se može lijepo vidjeti u različitim religijama) tako i svoja očekivanja od ljudi oko sebe oblikujemo na temelju iskustva s roditeljima. Najčešće je naša spontana percepcija ljudi suprotnog spola velikim dijelom oblikovana na iskustvu s roditeljem suprotnog spola. Djelomično je slično i sa vlastitim spolom, ali kako smo ipak manje skloni negativnim generalizacijama skupine kojoj sami pripadamo, eventualan negativan utjecaj roditelja istog spola obično se bar donekle “razvodni”.

Predrasuda i generalizacija koje su posljedice iskustava u ranom djetinjstvu često se posebno teško odreći, pa ponekad čak i prepoznati kao pretjerane, jer se u ranom djetinjstvu stvaraju osnovne ideje o svijetu oko sebe i strategije kako preživjeti i snaći se u takvom svijetu. Zato preispitivanje i otpuštanje toksičnih ideja iz djetinjstva može izazvati (često neprepoznati) egzistencijalni strah.
(Još jedna vrsta straha koja se javlja pri radu na rješavanju dječjih obrazaca je strah od neke vrste “izdaje” obitelji i gubitka svojeg mjesta unutar obitelji, što je jedan od razloga zbog kojeg se ljudi tako često tvrdokorno drže religije i različitih drugih toksičnih svjetonazora, ali to je već druga priča. Rješavanje takvih strahova je također dio naše metode.)

Uglavnom, ako se kroz loša iskustva s roditeljem izgradi i negativna slika suprotnog spola, takav stav će bez iznimke utjecati na odnos prema partneru (između ostalih). Tada je vrlo lako sve što partner (ili suprotni spol općenito) čini interpretirati na najgori mogući način i vidjeti u svemu najgore namjere. Web-zajednice na kojima se takva mišljenja i “dokazi” za njih razmjenjuju sve su utjecajnije i vrbuju sve više mladih ljudi, a kao rezultat često najviše nastradaju dobronamjerni ljudi koji nastoje surađivati – uključujući djecu.

Neke predrasude prema suprotnom spolu teško je ne imati, jer ipak su naši mozgovi instinktivno skloni pojednostavljivanju svijeta i stvaranju predrasuda, no mnogi ljudi te predrasude ipak drže pod kontrolom i ne dozvoljavaju da one utječu na njihovo vanjsko ponašanje. (Tu želim napomenuti, jer mi znaju doći ljudi koji brinu da su loši po prirodi jer ponekad pomisle nešto ružno: povremene zlobne i toksične misli vas ne čine nekvalitetnom osobom, njih ima svatko. Kakva ste osoba, ovisi o tome kakvo vanjsko ponašanje na kraju odaberete. A to se može promijeniti.) No ljudi koji svoju mržnju prema suprotnom spolu imaju potrebu ispoljavati prema vani, u pravilu su oni kod kojih je skriveni osjećaj neadekvatnosti dovoljno jak da im se čini da jedinu vrijednost i moć koju mogu imati mogu naći u pripadnosti svojemu spolu – dakle nečemu što nije rezultat njihovog rada i sposobnosti. Takav osjećaj neadekvatnosti može se lako kompenzirati zlostavljanjem, a nećete ga promijeniti nikakvim riječima ni uvjeravanjem ako ne postoji unutarnja motivacija za promjenu.

 

Povezani članci:

Obrasci u ljubavnim odnosima

Ljubavni odnosi i emocionalna odgovornost

Kad je nada “negativna” emocija

 

Svi članci

Individualni rad

"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom."

- C.G.Jung

Kosjenka Muk

Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”.
Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.

Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom.

posljednje objave

pratite nas na facebooku

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.

Osobni i online coaching

Integrative Systemic Coaching (prije: Soulwork Systemic Coaching) se koristi za rješavanje prepreka i problema u bilo kojem području života u kojem osjećate emocionalne barijere, ograničavajuća uvjerenja, ili što god poduzeli ne uspijevate ostvariti svoje duboke želje.

informacije i prijave

info@mentor-coach.eu

+385 98 9205 935
kosjenka.muk
© 2019
Integrative Systemic Coaching
Website developed Danijel Balaban - Web Development Agency & Design Company

Prijavite se da postanete coach

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.