autor: Kosjenka Muk


Nastojanje da promijenimo partnera

Kad radim s parovima (ali i pojedincima) često u gorkim tiradama na račun partnera mogu naslutiti što je sve ta osoba željela reći roditelju na kojeg je partner podsjeća, ali nikad se nije usudila. (Ponekad u takvim trenucima doslovce mogu vidjeti kako im se pogled zamagli i izgubi fokus, te je očito da zapravo i ne vide pravu osobu pred sobom.) Kod barem 95% ljudi s kojima radim povezanost njihovih partnerskih odnosa s onime što su doživjeli u obitelji postane prilično brzo očita, a jedan od tih obrazaca je nada da će se partner promijeniti onako kako se problematični roditelj nikad nije promijenio. To je ponekad očito već i u početku odnosa, ali češće se pokazuje kasnije, nakon nekoliko mjeseci ili čak godina.

Zbog takve nade neki ljudi dugo ostaju u nekvalitetnim odnosima, žrtvuju se i trpe, dok drugi mogu partnera optuživati, kažnjavati, omalovažavati, pa i maltretirati. Kako će se tko ponašati, ovisi o strategijama preživljavanja naučenim u ranoj obitelji, kao i modelu roditelja, obično roditelja istog spola (ali ne i uvijek). Percepcija sličnosti partnera s roditeljima često vodi pripisivanju loših namjera partneru (projekcija zamjeranja roditeljima), čak i ako se radi o manjim i nenamjernim greškama (npr. zaboravljanje, nedovoljno brzo javljanje na telefon, različita razina tolerancije na nered i slično).

U svakom slučaju, takva ponašanja su okidač za dječje emocije (dobnu regresiju), što rijetko tko može svjesno prepoznati, osim što smo u pravilu svjesni neuobičajenog intenziteta emocija. Ponekad je teško prepoznati da se radi o dječjim sjećanjima čak i ljudima koji su vrlo svjesni takve mogućnosti u teoriji. No čim primijetite intenzivnu ljutnju praćenu mentalnim optužbama na račun partnera, čak i ako vam njegovo ponašanje i u stvarnosti može smetati, potrebno je zapitati se ne dolazi li barem dio te emocionalne reakcije iz prošlosti.

S obzirom da su neriješene emocije vezane za roditelje u pravilu vezane za neku vrstu osjećaja neadekvatnosti, odbačenosti, nevoljenosti i slično, nastojanjem da promijenimo partnera u biti pokušavamo postići da se neki dječji dio (dijelovi) nas konačno osjeća dovoljno dobar, prepoznat, viđen i cijenjen. Takva nada je intenzivna motivacija koja mnoge ljude zadržava u nekompatibilnim, pa i nezdravim odnosima. No često čak i ako se ono čemu se nadamo ostvari, takva izvanjska iskustva ne dopiru do unutarnjeg djeteta te emocije ostaju neriješene i na najmanju provokaciju mogu buknuti ponovo.

 

Pretjerana očekivanja

Ako netko kao dijete nije imao prilike naučiti vrednovati uravnoteženu odgovornost i pouzdati se u sebe, u partnerskoj vezi može vidjeti priliku da se odrekne većeg ili manjeg dijela vlastite odgovornosti. Ponekad se radi o odgovornosti za vlastite emocije, a ponekad o odgovornosti za praktične životne zadatke. Takve osobe mogu vidjeti partnera ili kao neku vrstu spasa (u početku) ili kao neku vrstu izvora svega što je potrebno, ali prije ili kasnije partner počinje osjećati da je sveden na ulogu sluge ili sluškinje.

Osoba koja u vezi funkcionira dobrim dijelom iz dječjih emocija, može očekivati da je normalno da partner treba biti savršen, pun razumijevanja, bezuvjetno voljeti i davati sve od sebe – što je zapravo normalno u odnosu roditelja prema malom djetetu. Kad se ispostavi da partner ima svoje potrebe, očekivanja i zahtjeve, takva osoba će se često osjećati povrijeđena, pa čak i izdana na neki način, te reagirati u skladu s tim. Što više je partner emocionalno zamjena za roditelja, to mu manje možemo dozvoliti nesavršenost i vlastiti identitet. Posljedice se lako mogu predvidjeti, a mnogi ih i žive.

 

Ciklusi ignoriranja i panike

Ako gledamo malo dijete u odnosu sa roditeljem, pogotovo primarnim skrbnikom što je najčešće majka, možemo vidjeti da kad je sve u redu, dijete uzima roditelja zdravo za gotovo i usmjereno je u prvom redu na vlastite potrebe i želje. Međutim, dogodi li se da odnos s majkom dođe u ozbiljnu opasnost – majka je iz bilo kojeg razloga nedostupna, npr. bolest, dugi radni sati, emocionalna nedostupnost, a kod vrlo male djece ponekad čak i samo odlazak u drugu sobu – dijete zapada u stanje panike, počinje plakati, vrištati, a ako je starije i zna govoriti, može obećavati da će ubuduće biti dobro i slične stvari. Kad se ponovno uspostavi sigurnost i rutina, dijete se ponovno okreće sebi.

Kod emocionalno nezrelih odraslih ljudi često možemo vidjeti isti obrazac: zanemarivanje partnera sve dok ovaj ne najavi odlazak, zatim panika, skidanje zvijezda s neba i obećavanje brda i dolina, te ako se odnos nastavi i vrati u normalu, ubrzo ponovno ignoriranje partnera (a ponekad i omalovažavanje, zlostavljanje, prevare…). U fazi kajanja i panike takva osoba može biti iskrena i vrlo uvjerljiva, te stalno iznova uvlačiti partnera u iscrpljujući ciklus nade i razočaranja. Za očekivati je tada da i partner takve osobe zapravo reproducira ciklus nade i razočaranja u neodgovornog roditelja iz vlastitog djetinjstva, tako da je nezdrava vezanost uzajamna.

Osoba koja je “žrtva” u takvoj vezi obično ima ideju kako bi odnos mogao biti lijep uz uzajamno poštovanje, uviđavnost i razumijevanje. Ona vjeruje da je i partner svjestan toga, ili barem na pragu da bude svjestan, te je potrebno samo malo razumnog razgovora i objašnjenja svoje perspektive da se problem riješi. Ali kako su ljudi u prvom redu emocionalna, a ne racionalna bića, kod partnera koji ima jaku potrebu bježati od odgovornosti nikakvi razumni argumenti i objašnjenja nemaju učinka – kao što ništa nije imalo učinka na neodgovornog roditelja (ali dijete se i dalje nastavljalo nadati, jer nije moglo zamisliti da izgubi nadu).

Da bi se neodgovoran partner promijenio, potrebno je da promijeni neke od osnovnih životnih vrijednosti, a to se rijetko događa u uobičajenim situacijama. U pravilu je potrebno da čovjek doživi dovoljno patnje da bi zaista shvatio da mu stari sustav vrijednosti šteti, a ne koristi – a neki ljudi ne mijenjaju svoje vrijednosti niti tada. Zato bih partneru takve osobe preporučila da u prvom redu radi na sebi i svojim emocionalnim obrascima umjesto da se nada u promjenu druge osobe.

2. dio

Kosjenka Muk

Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”.
Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.

Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom.

posljednje objave

pratite nas na facebooku

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.

Osobni i online coaching

Integrative Systemic Coaching (prije: Soulwork Systemic Coaching) se koristi za rješavanje prepreka i problema u bilo kojem području života u kojem osjećate emocionalne barijere, ograničavajuća uvjerenja, ili što god poduzeli ne uspijevate ostvariti svoje duboke želje.

informacije i prijave

info@mentor-coach.eu

+385 98 9205 935
kosjenka.muk

"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom."

- C.G.Jung
© 2019
Integrative Systemic Coaching
Website developed Danijel Balaban - Web Development Agency & Design Company

Prijavite se da postanete coach

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.