Ekstatično iskustvo koje doživimo kad nam je ljubav uzvraćena, velikim dijelom počiva na osjećaju da smo potpuno prihvaćeni, odobravani i slobodni biti ono što jesmo. To je ono što smo kao djeca najviše trebali od roditelja, ali rijetko dobivali, bilo zbog roditeljskog nedostatka emocionalnog zdravlja, komunikacijskih vještina ili vremena, zbog normalnih konflikata tokom socijalizacije ili drugih okolnosti. Čežnja za tim apsolutnim, bezuvjetnim prihvaćanjem sa strane roditelja kasnije u životu postaje srž čežnje koju osjećamo kad smo zaljubljeni. Želimo što više tog osjećaja i da on bude što trajniji. 

U samom početku novog ljubavnog odnosa, osjećaj da smo prepoznati i voljeni takvi kakvi jesmo obično će sve drugo potisnuti u pozadinu. No s vremenom, kako se nesporazumi, sukobi i nekompatibilnosti nakupljaju, taj osjećaj za kojim čeznemo se polako raspada. Ako partnerima nedostaje suosjećanja i komunikacijskih vještina, taj proces se odvija brže. U zlostavljačkim odnosima, neka vrsta strasti se neko vrijeme hrani dječjom nadom i nepredvidivošću, no to je nezdrava strast koja ostavlja znatne ožiljke i za koju se plaća visoka cijena. 

Čak i kad su namjere dobre, većina ljudi s vremenom počinju osjećati da nisu dovoljno cijenjeni i da ih se ne razumije dovoljno u odnosu. Možda će početi sanjati o novoj vezi koja bi nahranila izvornu čežnju, posvetiti se djeci kao izvoru emotivnog ispunjenja (što također nije zdravo ako je roditelj taj koji je potrebit) ili će izgubiti nadu i prepustiti se tupoj rutini. Mogu zamjerati partneru ako ne dobivaju bezuvjetno prihvaćanje, zaboravljajući pritom da partner nije roditelj i u odraslom odnosu partner ima pravo na neka očekivanja, uvjete i potrebe. Potrebno je naći ravnotežu između davanja partneru što više prihvaćanja i razumijevanja, te vrednovanja vlastitih potreba i granica. 

 

Nakon nekoliko godina odnosa, mnogi parovi se počinju uzimati zdravo za gotovo i prestaju činiti jedno za drugo male stvari kojima su u početku osvajali poštovanje i odobravanje partnera. Kako to izbjeći što je više moguće? 

U prvom redu, trudite se da razmišljate o svom partneru kao što ste činili u početku veze: primjećujte kvalitete koje vam se sviđaju, a budite blagi prema manama koje vas emocionalno ne ugrožavaju i ne opterećuju. Osjećate li da vas neka ponašanja partnera emocionalno uznemiruju, istražite da li se radi o sitnicama koje vas podsjećaju na ranije neugodnosti u životu, ili o stvarnoj neodgovornosti i nemaru.

Razmislite kako možete pokazivati partneru odobravanje i duboko razumijevanje. Slušajte pažljivo ono što govore, pa i ono o čemu možda ne govore. Zamislite kako se vaš partner osjeća i što mu je potrebno čuti. Komunicirajte iz srca umjesto iz starih, automatiziranih navika. Pokazujte zanimanje i postavljajte kvalitetna pitanja. Pokazujte da primjećujete partnerov trud. Izražavajte osjećaje verbalno i neverbalno. Također, vodite računa da sve to činite iskreno i autentično, ako to radite zato jer “morate” ostavit ćete više dojam manipulativnosti nego išta drugo. 

 

 

Zadržati vlastitu individualnost i slobodu

Usput, ima ljudi koji tvrde da ako ste “predobri” prema svom partneru, on(a) vas i neće baš cijeniti i otići će dalje u potrazi za nekim “kretenom” ili “kučkom”. To se događa u dva osnovna slučaja: