fbpx

 

Za mene, zdrava odgovornost je primarno izraz ljubavi. Želimo nešto učiniti kvalitetno i s dugoročno dobrim posljedicama zato jer nam je stalo do osobe ili ljudi u pitanju (ili životinja ili planeta). No kao i sve drugo u ljudskim životima i emocijama, i odgovornost je zakučasta stvar kojom se može beskrajno manipulirati i koja može biti podložna različitim nezdravim utjecajima.

Odgovornost je jednim dijelom i traženje ravnoteže između sebe i drugoga, donekle slično mojoj percepciji integriteta. No odgovornost sadrži jednu dodatnu komponentu, a to je da ta ravnoteža ovisi o vrsti odnosa i o ravnoteži (ili neravnoteži) moći unutar tog odnosa. Nije isto jeste li u nekom odnosu prijatelj, roditelj, učenik, partner ili poslodavac. Svaka uloga i pogotovo svaka pozicija moći nosi različite odgovornosti.

Ako se kao općeniti cilj odgovornosti postavi nešto kao “odraditi stvari s najboljim mogućim dugoročnim rezultatom za sve uključene”, onda je jasno da vaša odgovornost ovisi u prvom redu o tome koliko kontrole i utjecaja imate u nekoj situaciji, a odmah zatim i o tome koliko znanja i iskustva imate. No u stvarnom životu, prilično su rijetki ljudi koji su ovoga svjesni i to odrađuju s integritetom.

Većina svijeta do pred par generacija bila je orijentirana isključivo na fizičko preživljavanje i fizičke odgovornosti, a odgovornost za emocije i komunikaciju bila je gotovo posve nepoznata. Još uvijek smo u procesu učenja i zbunjenosti, ako smo uopće došli do razine na kojoj ove aspekte smatramo važnima. No i suptilna ponašanja mogu imati velik utjecaj, pogotovo kad se radi o maloj djeci i onome što ona uče od roditelja.

Prema Richardu Dawkinsu (knjiga “Sebični gen”) statistički je oko 60 % populacije sklonije suradnji, a oko 40% populacije sklono je iskorištavanju drugih. Naravno da će ovih 40% populacije nastojati izbjeći odgovornost na svaki mogući način, što u današnje doba najčešće čine kroz manipulaciju (uključujući prebacivanje svoje odgovornosti na druge). No i kod onih 60% koji surađuju (koliko-toliko), često su prisutne iskrivljene ideje o odgovornosti, što je rezultat kaotičnog ili toksičnog odgoja, nezdravih obiteljskih i društvenih modela, te neiskustva i nedostatka svjesnosti. Tako i ljudi skloniji suradnji često iz neznanja, navike, straha ili slijedeći loše modele, mogu prebacivati svoju odgovornost za druge, nesvjesni posljedica za vlastiti integritet te poštovanje i povjerenje koje će im drugi htjeti dati.

Pa pokušajmo barem donekle dati neki pregled što bi odgovornost zapravo značila.

 

 

Što odgovornost jest i nije

Za početak, odgovornost ne znači krivnju i prijetnju kazne. Ili barem ne bi trebala to značiti, no mnogoj djeci je osjećaj odgovornosti nametan putem krivnje i kazne, a ne kroz uvide o ljubavi i inspirativnim rezultatima. Jedna od posljedica može biti da ljudi odgajani na taj način izbjegavaju odgovornost nadajući se da će time izbjeći i krivnju i kaznu – a druga da se na odgovornost motiviraju samokritikom, a ne ljubavlju i pozitivnom vizijom. Rekla bih da većina ljudi živi na jedan od ta dva načina.

Slično tome, odgovornost ne znači žrtvovanje sebe – osim ako ste to svjesno, informirano i bez pritiska odabrali. Sjetimo se da je u odgovornosti sadržana i ravnoteža te da zanemarivanje sebe ima dugoročno neugodne posljedice ne samo za vas, nego i za druge oko vas (čak i ako je to samo u tome da se oni sami ne nauče odgovornosti i ravnoteži). Odgovornost znači svjesno i kvalitetno ispuniti ulogu koju ste odabrali preuzeti.

U ovom slučaju, moramo odmah prepoznati i činjenicu da roditeljstvo, pogotovo kad se radi o vrlo maloj djeci, zahtijeva određeno žrtvovanje od strane roditelja: žrtvovanje velikog dijela vlastitog vremena, energije, živaca, sna… Upravo zato ljudi koji razmišljaju o roditeljstvu imaju primarnu odgovornost da se u tako nešto ne upuštaju neinformirano i nasumce, nego da se dobro educiraju o tome što to stvarno znači  te onda razmisle jesu li za takve žrtve spremni. (Na tu temu, provjerite članak “Jeste li uistinu spremni za dijete?”)

To povlači i ideju da svaka odgovornost zahtijeva informiranost, ali nije etično izbjegavati odgovornost pod izlikom da niste bili informirani, pogotovo kad se radi o roditeljstvu. Ako donesete odluku, teoretski bi ta odluka trebala biti promišljena i informirana. U stvarnosti, ipak, vrlo je teško postići taj ideal, ne samo zato što nam često nedostaje iskustva, nego zato što nas rana obitelj i cijelo društvo nerijetko uče, pa i manipuliraju, u smjeru neinformiranosti i nepromišljenosti (kao npr. u kontekstu (nedostatka) seksualne edukacije te braka).

Ako smo donijeli neku odluku s dobrim namjerama, ali bez dovoljno iskustva i znanja, ili čak pod utjecajem manipulacije, to ne mora nužno značiti da je se moramo držati do kraja života ako bi to značilo neproporcionalnu patnju, ali trebamo dobro razmisliti kako u takvoj situaciji postići najbolju moguću ravnotežu za sve koje se ta odluka tiče, s posebnim naglaskom na potrebe onih u ranjivojoj i potrebitijoj poziciji – dakle, u prvom redu djece.

 

 

Odgovornost u kontekstu uloge

Odnos roditelj – dijete je daleko najmanje ravnopravan u smislu znanja, iskustva, moći i utjecaja, u korist roditelja. Jasno je da samim time uloga roditelja nosi daleko više odgovornosti nego bilo koja druga, pogotovo kad uzmemo u obzir osjetljivost dječjeg mozga i psihe u razvoju te kako dugoročne posljedice na dijete ostavlja ponašanje roditelja. Dakle, na roditelju je primarna odgovornost da ispuni i svoje i djetetove potrebe, tim više što je dijete mlađe.

To ne znači razmaziti dijete – mogli bi reći da ispuniti djetetove potrebe uključuje i potrebu za disciplinom i socijalizacijom. To znači da, tim više što je dijete mlađe, roditelj je taj koji treba biti pažljiv, strpljiv, informirati se, ulagati vrijeme, trud i energiju, kvalitetno komunicirati i obraćati pažnju na dugoročne, a ne kratkoročne posljedice svog ponašanja. Što je dijete starije, što više ima iskustva, spoznajnog kapaciteta i sposobnosti, to više se i njemu može prenositi dio te odgovornosti, no vrlo promišljeno i s osjećajem za mjeru.

Drugi po redu u kontekstu neravnopravnosti moći je odnos učitelj – učenik, pogotovo kad je učenik dijete. Učitelj ne bi smio, na primjer, očekivati od učenika da ne radi greške ili si dozvoliti nezrelu komunikaciju. Odgovornost je učenika da se trudi u skladu sa svojim mogućnostima, a odgovornost je učitelja da te mogućnosti realistično procijeni, da bude strpljiv s greškama, te da po potrebi preispituje i mijenja vlastiti pristup i metode rada. Ne može se u par odlomaka nabrojiti sve moguće aspekte ove situacije, ali u svakom slučaju učitelj je taj od kojeg se očekuje više promišljenosti, više znanja, više strpljenja i više samokontrole.

Zatim slijede, ovisno o situaciji, odnosi poslodavac – zaposlenik, terapeut – klijent, religijski vođa u odnosu na sljedbenike i slično. U nekim od tih situacija odnosi moći i znanja su ravnopravniji nego u drugima. No u svakom slučaju, osoba u poziciji veće moći i znanja snosi i veću odgovornost za svoje postupke i način komunikacije.

Prelazeći na ravnopravne odnose, ili barem one koji bi trebali biti ravnopravni, dolazimo do ljubavnih veza, prijateljstava i poslovnih partnerstava. Tu je odgovornost, idealno, podjednaka. Najvažnije je prepoznati odgovornost u komunikaciji i u podjeli poslova. U komunikaciji, svako od partnera trebalo bi biti spremno pažljivo poslušati partnerovu perspektivu, prihvatiti je te iskreno i s poštovanjem izraziti svoje viđenje stvari.

Kad govorim o prihvaćanju partnerove perspektive, ne govorim o tome da se morate složiti s partnerovim uvjerenjima ili zahtjevima i postupiti prema njima. Govorim o priznavanju činjenice da partner ima pravo na svoje ideje, potrebe i želje, te da se o tome razgovara bez omalovažavanja, manipulacije i pokušaja kontrole.

Nažalost, mnogi ljudi još uvijek tuđe drugačije mišljenje ili različite potrebe doživljavaju kao opasnost ili osobnu uvredu, te u skladu s tim reagiraju. Zdrava i odgovorna reakcija je takve razlike mirno raspraviti te donijeti odluku o tome jesu li uskladive ili nisu, te ako nisu uskladive želite li određene potrebe ispuniti na neke druge načine ili čak i raskinuti odnos i potražiti neki kompatibilniji. No kontrola, manipulacija, vika, vrijeđanje, ignoriranje ili zatvaranje tu ne bi smjeli imati mjesta. Također je odgovornost svakog od partnera voditi računa da sa svoje strane poštuje dogovore do kojih se eventualno dođe.

Ravnoteža u odnosu podrazumijeva, naravno, i uravnoteženu podjelu svakodnevnih obaveza. Njih možete podijeliti u skladu sa svojim afinitetima, vještinama, vremenom koje vaše obaveze zahtijevaju i slično. Ono što je važno je da se obje strane trude da postoji uzajamno zadovoljstvo i dogovor. Ako dijelite isti životni ili poslovni prostor, sve ovo je još važnije.

Ako u ovakvim odnosima ipak postoji neka vrsta neravnoteže, npr. jedna osoba ima veću materijalnu, intelektualnu ili socijalnu moć, onda je odgovornost te osobe da takvu prednost ne iskorištava na račun partnera, a ponekad i da pomogne partneru. Znam primjer žene koja zbog kronične bolesti i invaliditeta nije u radnom odnosu, ali s obzirom da je njezin muž imućan i zarađuje sav njihov novac, ona se osjeća dužnom obavljati sve kućanske obaveze redovito i temeljito unatoč tome što pri tom trpi bolove. Što je ravnoteža u ovom slučaju? Jesu li novac i sigurnost vrijedni toga da je ona svaki dan u bolovima? Ako su dovoljno imućni da plate pomoć, onda bih rekla da je odgovorno na taj joj način olakšati život, a u slučaju da nisu, onda bi barem bilo odgovorno ne očekivati od nje da odrađuje baš sve toliko često i temeljito. Ipak bolesna osoba nema jednake mogućnosti kao i zdrava. Nisam dobila informaciju zna li uopće muž ove žene koliko se ona trudi i trpi, u kom slučaju bi bila i njezina odgovornost prema sebi i njemu da mu to objasni pa da zajednički dođu do rješenja koje bi osiguralo dugoročnu kvalitetu života i odnosa.

 

 

Odgovornost i pogreške

Budući da ljudska bića nisu kompjuteri, da su podložna svakakvim, često neosvještenim ili biološkim utjecajima, te da se nitko nije naučen rodio, ne možemo od sebe ili drugih očekivati da uvijek budu savršeno odgovorni i prisebni u svakoj situaciji. Čak i kad se trudimo, naravno da ćemo činiti greške, kao i u svakom drugom aspektu života.

Posljedice tih grešaka ne bi trebale biti drastične i neproporcionalne. Greške bi trebale biti poticaj za učenje, a ne izgovor za nametanje nepotrebne patnje nekome. Grešku treba prepoznati, popraviti, naučiti nešto iz nje i krenuti dalje mudriji. Ako ste napravili značajniju grešku zbog koje posljedice mogu trpjeti i drugi ljudi osim vas, lako je moguće da postoji i više od jednog načina da te posljedice popravite i nadoknadite. Ne ograničavajte se samo na uobičajeno i očito. (Više u članku: “Kako nadvladati strah od pogreške“)

 

Što ja imam od toga?

Ako ste među onih 40-tak % ljudi sklonijih osobnom profitu nego suradnji, prvo se moram zapitati kako ste uopće dogurali do ovog dijela članka, a zatim pretpostavljam da se pitate: “A što ja dobijem za sav taj rad i trud?” Iz moje perspektive, dobijete zdravo samopoštovanje, dobar osjećaj sa samima sobom, kao i dugoročno poštovanje i povjerenje ljudi oko sebe, a time i više bliskosti i topline u životu. Ako vam to zvuči vrijednim truda – super, možda i niste među onih 40%. A ako vam ne zvuči vrijedno truda, ili vam se čini vrijednim osvojiti povjerenje da bi ga kasnije iskoristili za manipulaciju, mogu se samo nadati da će ljudi oko vas to shvatiti prije nego kasnije.

S obzirom da su djeca i adolescenti vrlo često egocentrični, često je i njima dobro objasniti gore navedene prednosti i dugoročne dobrobiti odgovornosti. Možda to oni neće razumjeti i usvojiti odmah, ali uz malo ponavljanja, ostat će im u glavi za budućnost.

 

Zaključak

Možda će vam ovakva analiza odgovornosti pomoći da prepoznate kad preuzimate previše odgovornosti na sebe, odnosno dozvoljavate drugima da je izbjegnu. Ili, u slučaju da ste izbjegavali odgovornost, a ipak pročitali ovaj članak do kraja, na koje načine možete promijeniti svoje ponašanje na bolje i time osigurati da i drugi bolje reagiraju na vas.

Za neke čitatelje ovo bi mogli biti važni uvidi i poticaj na promjenu, jer naš odnos prema odgovornosti, kao i mnoge druge navike, često je nesvjestan i duboko usađen još od djetinjstva. Promjena će vjerojatno biti na bolje, ali pritom ćete se možda morati suočiti i sa rizicima i strahovima koje ste dosad zapostavljali. Ne posustajte – iako je točno da je mašta u pravilu ljepša od stvarnosti, isto tako je točno da je strah, pogotovo strah od nepoznatog, obično puno gori nego stvarnost.

 

Povezani članci:

Kako živjeti s integritetom

Teške odluke

Samopoštovanje i krivnja

 

Svi članci

Individualni rad

"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom."

- C.G.Jung

Kosjenka Muk

Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”.
Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.

Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom.

posljednje objave

pratite nas na facebooku

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.

Osobni i online coaching

Integrative Systemic Coaching (prije: Soulwork Systemic Coaching) se koristi za rješavanje prepreka i problema u bilo kojem području života u kojem osjećate emocionalne barijere, ograničavajuća uvjerenja, ili što god poduzeli ne uspijevate ostvariti svoje duboke želje.

informacije i prijave

info@mentor-coach.eu

+385 98 9205 935
kosjenka.muk
© 2019
Integrative Systemic Coaching
Website developed Danijel Balaban - Web Development Agency & Design Company

Prijavite se da postanete coach

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.