fbpx

 

autor: Kosjenka Muk

Većina ljudi ulazi u brak puna ideala o uzajamnoj ljubavi i poštovanju “dok nas smrt ne rastavi” i veseloj, bistroj i dobroćudnoj djeci. Život, međutim, nije baš tako uredan i organiziran, te će nam često podmetnuti nešto kao da kaže: “Stvarno? Da vidimo kako ćeš izaći na kraj s ovim?”

Gotovo svatko u dugogodišnjoj vezi ili braku prije ili kasnije će se naći pred iskušenjem da tu vezu završi i možda započne novu. Oko tog pitanja često se (i s razlogom) lome koplja. S jedne strane, ljudi kojima je stabilna, dugoročna veza značajna vrijednost mogu svoj (i tuđi) mladenački izbor doživjeti previše apsolutno, te osuđivati sebe ili druge ako se do kraja života ne drže odluke koja se pokazala nedovoljno promišljenom.

Religiozni ljudi se posebno često mogu naći u dubokom konfliktu između svojih etičkih vrijednosti koje zahtijevaju održanje braka, i zaključka da su u braku s nekompatibilnom osobom, da nisu sretni i da je malo vjerojatno da će ikad biti sretni. Osobno, čini mi se suludim očekivati od mladih, neiskusnih osoba da pod utjecajem hormona i romantičnih snova (da ne spominjemo transfer) učine izbor kojeg će se držati do kraja života. U svim drugim područjima života, zdravi odrasli očekuju od djece i mladih da čine greške i uče iz njih; greške su najbrži i najefikasniji način učenja. A opet, često se od vrlo mladih ljudi očekuje da najvažniju osobu u svom životu odaberu ispravno od prve, ili da se drže nepromišljene, neinformirane odluke do u nedogled.

S druge strane, često se događa da ljudi prekidaju potencijalno lijepe veze i brakove zato što nisu spremni uložiti trud u njih ili očekuju da ih druga osoba treba usrećiti bez da obrate naročitu pažnju na njezine osjećaje i potrebe. Osim toga, tu su često i djeca, a obično se postavlja i pitanje materijalne sigurnosti (koje je možda manje značajno iz etičke, ali može biti itekako utjecajno iz praktične perspektive).

Što se kompatibilnosti tiče, u teoriji je većina ljudi kompatibilna, pod pretpostavkom tolerancije, spremnosti na pregovore, međusobnog poštovanja i kvalitetne komunikacije. U praksi se, međutim, u pravilu pokazuje da ljudi, bez obzira na svu deklariranu ljubav, teško odustaju od vlastitih obrazaca, nezrelih reakcija, pa i vrlo jednostavnih navika. Ljubav očito nije dovoljna za razvoj partnerskih vještina. Dodajmo tome nerealistična očekivanja, dječje emocije i biologiju, i dobijemo kaos pred kojim bi i nuklearni fizičari često digli ruke.

Upućeniji čitatelji reći će: zašto uopće braniti brak? Brak je osnovan kao ekonomski ugovor koji drži ljude pod kontrolom kako bi se proširilo materijalno bogatstvo porodice i definiralo tko ga naslijeđuje. Povijesno gledano, to je potpuno točno. Ipak, stabilna obitelj olakšava odgoj djece, a mnogi ljudi žele ostvariti odnos u kojem bi se razumijevanje, povjerenje i poštovanje uvećavalo s vremenom, umjesto kratkotrajne površne zabave. Zato kad govorim o braku, mislim na ideju takve dugoročne veze, bez obzira bila “legalizirana” ili ne.

Svrha ovog članka nije donošenje nekog konačnog zaključka, jer ne vjerujem u pojednostavljivanje i ideju da jedno rješenje mora odgovarati svima. S druge strane, želim sagledati ovo pitanje sa svih mogućih aspekata, kako bi nekome to možda pomoglo u donošenju odluke – ili, još bolje, u prevenciji nezadovoljstva.

 

 

“Ljubav je odluka, a ne emocija”

 

Citirat ću (u prijevodu) jedan anonimni post (odgovor muškarcu koji je u braku, ali se zaljubio u drugu ženu, koja je također u braku) s jednog foruma vezanog za psihologiju, koji je toliko zanimljiv da ću ga prenijeti gotovo cijelog.

 

“Postoje tri različite razine ljubavi. Prva je: “volim te zbog onoga što radiš za mene”. Takva ljubav nije snažna i neće izdržati teške periode.

Druga je: “volim te zbog onog što jesi”. Ovakva ljubav je jača, ali se može raspasti jer se ljudi razvijaju i mijenjaju s vremenom. Kakva je osoba bila prije 20 godina i danas, može biti potpuno različito. Takvu ljubav možeš osjetiti prema nekome tko je nov i različit. Možeš imati osjećaj da ti je popunjena praznina koju nisi niti znao da imaš.

Treći i najsnažniji oblik ljubavi ne ovisi o ničemu izvan sebe. Takva ljubav kaže: “volim te jer tako odabirem.” Točka. Kraj. Bez obzira jesi li toga svjestan ili ne, to je izbor koji si donio kad si se odlučio posvetiti svojoj supruzi dok vas smrt ne rastavi. Nažalost, mnogi ljudi danas ulaze u brak s idejom “da vidimo hoće li ovo funkcionirati” i preskaču ogradu čim im se čini da vide zeleniju travu negdje drugdje. Zatim nastavljaju preskakati ogradu jer se trava negdje dalje stalno čini zelenija. Stav koji bi brak trebao predstavljati je uzajamna odluka: “Učinimo ovo dobrim. Zaključajmo vrata, bacimo ključ, potpuno se posvetimo jedno drugome bez obzira u kakvim okolnostima se nađemo.” Ne možete nadmašiti dubinu ljubavi koju možete postići ako oboje učinite taj izbor, obavežete se na njega svim svojim srcem i ponovno ga činite svako jutro kad se probudite jedno uz drugo.

Iskušenje pred kojim se sad nalaziš čini se divno i čudesno na površini, ali garantiram da ako i ti i tvoja prijateljica odaberete jednostavno napustiti svoje brakove… to će otrovati vaš odnos. Oboje će vas mučiti pitanje: Što ako naiđe netko bolji i on/ona me napusti?

Moj savjet tebi je: uzmi to kao lekciju. Nešto si naučio o sebi, pronašao rupu koju želiš popuniti. Sigurno i tvoja supruga osjeća rupe u svom srcu. Potrebe i želje koje ti ne ispunjavaš. Jesi li je pitao koje su?

Savjetujem ti da ovo uzmeš kao priliku da se ponovno usmjeriš na svoju suprugu i naučiš kako se bolje povezati s njom. Možda neće biti lako, ali dubina u odnosu je i dalje vrlo moguća. Ništa što je dobro u životu ne dolazi lako; zapravo, možda ćeš shvatiti da je dubina koju možeš ostvariti sa svojom suprugom daleko moćnija upravo zbog napora koji si uložio da dođeš tamo.

No, kako bi imao prijatelje, moraš prvo biti prijatelj. Sve te romantične stvari koje činiš za svoj odnos možda ne djeluju na nju onako kako bi na tebe. To su stvari koje ti želiš i trebaš, pa ih daješ njoj. Ali potrebno je prepoznati što ona želi i treba, i to joj dati. Način na koji ona komuncira ljubav može biti potpuno različit od tvojeg. Možda ćeš trebati naučiti nov jezik kad želiš pokazati ljubav svojoj supruzi.

Što se tiče ideje “zašto ostati ako nisi sretan?” Ostaješ jer u SVAKOM odnosu ima trenutaka sreće i nesreće. Ako jednostavno odustaneš kad stvari ne idu po tvome, nikad nećeš stvarno pronaći sreću. Ljudi misle da je sreća cilj ili odredište. Da će se dogoditi ako samo… (popuni prazninu). Ali svoju sreću mi sami stvaramo, tako što ustrajemo kroz razdoblja u kojima se čini da nas je ona napustila. Sreća nije cilj ili odredište, ona je izbor i stanje uma – baš kao i ljubav.”

 

Ovo je sve prekrasno i istinito… u nekim okolnostima. Obično idealnim okolnostima, kad su oboje ljudi barem donekle kompatibilni i oboje se trude oko odnosa. Ako je odnos u principu dobar, ljudi mogu potisnuti i odbaciti površne želje i porive u korist važnijih vrijednosti koje takav odnos ispunjava. No što ako ovakav izbor zahtijeva potiskivanje dubokih, temeljnih potreba i vrijednosti? Što ako sav taj trud i ulaganje stalno iznova rezultira razočaranjem? S vremenom, to će u pravilu rezultirati bilo depresijom, bilo gorčinom, povremenim eksplozijama ili bolesti. Ili se nagomilana frustracija može prazniti na neizravne načine, prema djeci na primjer.

Ako je tako lako voljeti nekoga samo zato što tako biramo onda bi, teoretski, mogli biti sretni s većinom nasumično odabranih prolaznika, zar ne? Čak i ako zanemarimo biologiju, hormone i utjecaj rane obitelji (sa svime time se ionako borimo iz dana u dan), ostaje pitanje kompatibilnosti: intelektualne, emocionalne, kompatibilnosti želja, potreba i vrijednosti. Na rok od više godina, često i male nekompatibilnosti i razočaranja mogu se gomilati i gomilati i izazivati sve više frustracije; što je tek sa znatnim nekompatibilnostima?

Točno je, emocije su nestabilne i prolazne, pod utjecajem biologije i dječjih sjećanja (koja su daleko moćnija nego što smo svjesni). Možemo li birati svoje emocije? S obzirom da emocije nastaju u podsvijesti, koja je puno brža od racionalnog uma, ja bih rekla da ne birate što ćete osjećati; ono što možete odabrati je kako ćete reagirati na svoje emocije i nositi se s njima. No pritom, savjetujem da težite ravnoteži, a ne ekstremima; istražite što vam govori svaki od unutarnjih glasova i što je od toga vrijedno poslušati; što želite dugoročno, a ne samo u ovom trenutku?

 

Realnost je rijetko tako poetična i ne zvuči tako nadahnuto kao idealizam, ali na kraju joj rijetko tko izbjegne. Rijetko tko će odbaciti višegodišnji trud samo zbog hira; u pozadini razvoda u pravilu su godine truda i žrtvovanja koje vanjski promatrač ne primjećuje.

Lijepe riječi u citiranom postu pretpostavljaju odgovornost, zrelost i trud s obje strane. Stvarnost je često drugačija, a mnogi ljudi su nezreli i nevoljni razvijati se i surađivati. Nisu naši izbori i naš trud ono što automatski produbljuje odnos, nego osjećaj ispunjenja kad i druga osoba odgovara i uzvraća na sličan način. Ako se odnos ne produbljuje i ne razvija, možemo li to i dalje zvati ljubavlju?

“Ljubav” je zapravo preapstraktna riječ; može se definirati (i manipulirati) na mnoge načine. Citirani post ljubav opisuje kao odluku (racionalnu?); neki je mogu opisati kao osjećaj ispunjenja, sreće, integriteta, ili želje da druga osoba bude sretna. Želja da druga osoba bude sretna je jedna od boljih definicija, ali bezbrojna svjedočanstva koja sam čula pokazuju da ne možete stvarno učiniti da druga osoba bude sretna i raste, ako ona sama ne preuzima odgovornost za to, a pogotovo to nema smisla činiti na račun vlastitog integriteta. Tako nešto oštećuje ne samo davatelja, nego i primatelja.

 

Osim toga, zašto bi stabilnost bila važnija od kompatibilnosti? Zašto bi odnos morao biti “otrovan” idejom da možda neće dugo trajati? Zašto bi trebali vezati nekoga uz nas do kraja života? Ima odnosa koji mogu rasti do kraja života, ali ima i onih koji ne mogu, ali mogu biti duboki i ispunjavajući na neko vrijeme. Zašto ih ne bi završili s ljubavlju i poštovanjem dok još možemo? Kvaliteta odnosa ne mjeri se nužno njegovim trajanjem.

Nije mudro ignorirati niti naš biološki i psihološki ustroj. U prvom redu, kao što sam pisala u članku “Održavanje strasti u vezi“, ljudski mozak je programiran da prestane pridavati važnost svemu što se doživljava kao stabilno i očekivano, kako bi napravio mjesta učenju novih stvari i procjenjivanju mogućih opasnosti u okolini. A što je brak nego obećanje da će odnos biti stabilan i predvidljiv, pod kontrolom? Čak i najbolji među nama ne mogu izbjeći činjenicu da naši mozgovi kategoriziraju ono što je očekivano kao manji prioritet, čak i ako je to važno drugo ljudsko biće. To je jednostavno biologija koja je našim precima pomogla da prežive, bez obzira koliko to išlo protiv naših ideala u odnosima. 

Prema tome, zar ne bi bilo bolje kad bi imali kulturu koja bi nas učila da nitko ne pripada nikome i nitko ne duguje emocije drugome? Da je poštovati tuđu (a i svoju) slobodu važnije od pokušaja da ih vežemo uza sebe? Da je rast kroz izazove važniji od sigurnosti

Činjenica je da – ponovno zbog našeg biološkog naslijeđa koje nas navodi da štedimo energiju kad god je to moguće – stabilnost i zadovoljstvo rijetko motiviraju ljude na unutarnji rast i razvoj. Puno češće su krize i problemi ono što nas motivira na rast – a u kojem smjeru ćemo rasti, ovisi o našem odabiru. (Više o ovoj temu u članku “Kako emocionalnu bol pretvoriti u životnu strast i inspiraciju“). Zašto onda ne prevenirati krize tako da unaprijed budemo voljni unijeti više izazova i nevezanosti u naše odnose? Paradoksalno, to ih može učiniti čvršćima. 

 

Vratimo se opet integritetu i važnim životnim vrijednostima. Ako naše bitne vrijednosti i želje nisu ispunjene unutar određenog odnosa, što može biti važnije od toga? Za neke ljude, religiozne vrijednosti mogu biti važnije odosobnih vrijednosti. To je u redu ako tako sami odaberete, ali to ne znači da su druge vrste vrijednosnih sustava manje dostojne poštovanja. Neki ljudi odabiru svoje vrijednosti ne na temelju religije, nego na temelju godina iskustva, razmišljanja, istraživanja i primjećivanja posljedica.

 

 

Je li u redu tražiti osobnu sreću?

Evo još jednog citata:

“U braku se ne radi o vama. U brak ne ulazite zbog sebe, nego da usrećite nekoga drugoga. Također, u brak ulazite zbog obitelji. Ne zbog postojeće rodbine, nego buduće djece. Koju osobu želite uza sebe da vam ih pomogne odgojiti (…) i da utječe na njih? Brak nije za vas. U braku se radi o osobi s kojom ulazite u brak.” (Seth Adam Smith)

 

Ovo zvuči lijepo, gotovo sveto. No jednostavni ideali su rijetko realistični (kao što su i komunizam i kršćanstvo, na primjer, kroz povijest lijepo pokazali). Ovaj citat uzima lijepu ideju i tjera je do ekstrema, a ekstremi NIKAD nisu zdravi, bez obzira kako lijepo zvučali.

Gornje riječi pretpostavljaju da ćete ipak na neki način doživjeti smisao i neku vrstu zadovoljstva, čak i ako je to samo zbog ispunjavanja vlastitih ideala. Ali što ako druga osoba nije kvalitetan partner? Što ako unatoč vašem trudu, predanosti i žrtvovanju stvari postaju sve gore i gore?

Jeste li ikad probali (ili morali) zanemarivati svoje osjećaje, potrebe i sreću ne samo nekoliko dana ili tjedana, nego godinama i godinama? Onda znate kako to može biti stresno, iscrpljujuće i deprimirajuće. Tko god vjeruje da bi ljudi “trebali” moći biti sretni žrtvujući se i ignorirajući nedostatak ravnoteže i vlastitu emotivnu neispunjenost, očito nikad nije bio ni blizu da to doživi (ili je stručnjak u laganju samome sebi). 

Ima puno ljudi koji tuđi trud i idealizam doživljavaju kao slabost koju treba iskoristiti, kako u poslu, tako i u vezama. Ima još više ljudi koji vam jednostavno ne odgovaraju, emocionalno, intelektualno ili što se tiče životnih vrijednosti. Koliko to možete i želite podnositi? Čemu život u kojem nema radosti? Koliko dugo možete potiskivati svoje osjećaje, a da to ne izađe na površinu na druge načine, kroz manipulaciju, pasivnu agresiju, depresiju ili bolest? I kakav primjer želite dati svojoj djeci; da li biste željeli da i ona žive na sličan način? Ovakve tradicije dotjerane do ekstrema donijele su već puno licemjerja, prikrivenog nasilja i nesretne djece.

Čini se čudno da uopće moram braniti ljudsku želju za srećom; možemo li uopće biti ljudi, a zanemariti tako temeljni dio naše prirode? Ipak, primjećujem da nemali broj ljudi voli pojednostavljene i ekstremne stavove i ideale, nasuprot uravnoteženosti i složenosti, pa je to izgleda ipak potrebno.

 

Ljubav ili dužnost?

Dakle, u slučajevima gdje uzajamnu sreću nije moguće ostvariti, je li svrha braka dužnost ili sreća? Pretpostavljam da svatko bira za sebe; ono što ne volim je prosuđivanje drugih ljudi prema krutim kriterijima, ako nismo iskusili kako je biti u njihovoj koži. Život je već dovoljno težak; biti dobar roditelj, kvalitetan radnik i slično, sve to već zahtijeva goleme žrtve; moramo li osuđivati ljude zato što se ne žele odreći baš svega?

Možda je ključna pogreška društva u tome da odgaja djecu i mlade u ideji da se brak sklapa zbog ideala ljubavi, da bi im zatim nametalo ostanak u braku na temelju ideala dužnosti. Ako ostajemo u braku u kojem smo nezadovoljni i neispunjeni, zbog vlastitih ideala o požrtvovnosti i ustrajnosti, možemo li to i dalje zvati ljubavlju? Dužnost bi bila prikladnija riječ.

Ako je svrha braka dužnost, što za neke ljude i zajednice i jest, onda bi djecu trebalo od početka učiti da je brak socijalni ugovor u kojeg se ulazi radi dužnosti, a ne ljubavi, kako bi ona mogla svjesnije odlučiti žele li to ili ne, i ako žele, kada. No ako bi se tako činilo, mnogo manje ljudi bi se odlučivalo za brak, što bi značilo ugrožavanje tradicije i plemenskih instinkata po kojima se većina ljudi još uvijek ravna. Zato je masovna manipulacija društveno prihvatljivija.

Predani i odgovorni roditelji mogu odgojiti sretnu i sigurnu djecu čak i ako ne žive zajedno. Mogli bi raspravljati o tome što ima gori učinak na djecu: razvod ili život s roditeljima koji su nesretni zajedno? U oba slučaja, djeca će iskusiti bol, to je već neizbježno (a lako moguće i bolje za njih nego da ih se previše zaštićuje od izazova). Ako roditelji znaju podržati i voditi dijete kroz takvu bol, učinit će im mnogo veću uslugu nego da se pretvaraju i žrtvuju kako bi ih zaštitili.

 

Neovisnost

Mnogi odnosi postaju nezdravi jer ljudi očekuju sreću i ispunjenje od onog drugog, umjesto da za to sami preuzmu odgovornost. To vodi uzajamnoj ovisnosti, te često manipulaciji.

Velik dio osjećaja dužnosti potječe iz dojma da je druga osoba financijski i/ili emocionalno ovisna o nama. Dok je to točno kad se radi o maloj djeci, nije zdravo kad se radi o odraslim osobama. No, još uvijek se često djecu i mlade ljude suptilno (ili ne tako suptilno) podučava da bi obično žena trebala biti materijalno ovisna o muškarcu, a društvo to dodatno podupire manjim vrednovanjem ženskog rada i inteligencije, te lošom socijalnom podrškom roditeljima male djece, pogotovo majkama.

Dodatno, osobe oba spola mogu se osjećati emocionalno ovisne o stabilnosti braka. To može voditi situacijama u kojima se brak održava iz dužnosti, a ne iz ljubavi. Sljedeći korak, koji čine neki ljudi i zajednice, je da se dužnost postavi na prvo mjesto, a osjećaji ignoriraju (što je primjer kako idealizam može voditi neravnoteži). Takvi ljudi mogu zaista željeti živjeti ideal podrške drugim ljudima, žrtvovanje sebe u odnosu na obitelj i davanje prednosti dugoročnoj stabilnosti obitelji u odnosu na prolazne emocije. Ponekad to i jest zreliji i kvalitetniji izbor. No je li uvijek?

Po meni, idealan odnos je onaj u kojem oboje ljudi preuzima odgovornost za vlastitu sreću i cijeni partnera kao neovisnu osobu koja im ništa ne duguje (zato jer oboje podjednako ulažu u odnos), umjesto da ga doživljava kao neku vrstu vlasništva. Takva osoba neće čak ni teoretski podnositi ideju da zadržava uza sebe nekoga tko bi realno bio sretniji negdje drugdje. “Ali obećao/la si mi!” je stav žrtve, a ne izgrađene osobe. Što se tiče djece, zdrave i neovisne osobe su spremne preuzeti odgovornost koja im pripada, bez obzira žive li zajedno ili ne.

Općenito, mislim da je za svaku vezu važno da pojedinac zadrži emocionalnu i materijalnu neovisnost, da se jasno izražava, postavlja čvrste granice, te da ima vlastite interese i izvan veze. Malo što ubija strast toliko koliko osjećaj dužnosti, odnosno osjećaj da partner ovisi o vama, a malo što može potaći strast toliko koliko neovisan partner koji se mijenja i razvija, te koji je s vama zato što tako odabire, a ne zato što se osjeća vezan. Znate li biti takav partner? Imate li živost i avanturu koje sami stvarate, umjesto da to tražite od nekoga drugoga?

 

Urođene razlike u potrebi za stabilnosti nasuprot potrebi za promjenom

Neki ljudi su skloni uzbuđenjima, lako im postane dosadno i imaju potrebu za adrenalinom. To se može pokazati i u bliskim odnosima. Nekad je to rezultat odgoja, ali lako je moguće i da je to posljedica ljudske biološke raznolikosti i da nam je, evolucijski gledano, potreban jedan postotak populacije koji će biti sklon riziku, uzbuđenju i promjenama, kako bi cijelo društvo napredovalo.

Ako ste takva osoba, a istovremeno vjerujete u ideal stabilne veze, možete se naći u posebno snažnom emotivnom i etičkom konfliktu, posebno ako ste u vezi s osobom koja je emocionalno zdrava i ulaže trud u vaš odnos. Vaše vrijednosti vam govore jedno, ali cijelo vaše tijelo vuče na drugu stranu. Možete li se tome odupirati godinama, pa i cijeli život?

Idealno bi bilo ako svoju prirodu uspijete prepoznati na vrijeme, dok se još niste “obavezali” na stabilnu zajednicu. Tada možete biti iskreniji prema sebi, ali i prema drugima. Možda ćete zaključiti da vam tradicionalni oblici odnosa ne odgovaraju, što je sasvim u redu ako to možete otvoreno, iskreno i na vrijeme objasniti potencijalnim partnerima. Vrijednost odnosa nije nužno u njegovoj dužini. Neki ljudi mogu naučiti i stvoriti najviše kroz trajno produbljivanje stabilnih odnosa, a neki kroz istraživanje i nova iskustva. Ne moramo biti svi isti. Bitno je prepoznati što želite i biti potpuno iskreni od samog početka.

Razmislite također možete li uzbuđenje i promjenu u svoj život unijeti i na druge načine osim kroz promjenu partnera. Možda kroz poduzetništvo, putovanja, aktivne hobije i druge oblike novih aktivnosti? Ako nađete partnera koji je također otvoren promjeni i istraživanju, možda odnos nikad ne mora stvarno ući u rutinu. Ono što je posebno bitno je da je partner emocionalno neovisan i ne oslanja se na vas – potrebit partner koji u vama traži sigurnost teško da će vam ostati poticaj i izazov. Pri izboru partnera, vodite o tome računa, kao i o iskrenosti prema sebi i drugima.

 

Zaključak

Ne vjerujem u kruto ukalupljivanje ljudi i odnosa. Vjerujem u raznolikost, dok god je ta raznolikost iskrena, dobronamjerna i obzirna. Kod donošenja teških odluka, važno je u prvom redu biti iskreni prema sebi i drugima, te naučiti razlikovati zdrave porive od nezdravih i nezrelih. Prepoznajte također da niti jedna odluka neće biti lišena nekih negativnih posljedica, te se s tima trebate naučiti nositi.

Samim time što smo u stabilnoj vezi, naši hormoni i dječji obrasci neće otići na spavanje. Štoviše, jednom kad ta veza postane rutina, hormoni nas mogu navoditi da tražimo novi izvor uzbuđenja, a dječji dijelovi podsvijesti mogu se lako probuditi ako naiđe neka nova osoba koja nas podsjeća na neispunjene dječje potrebe. Tada nas intenzitet emocija lako može navesti da ideliziramo tu novu osobu i da vjerujemo da ona mora biti bolja za nas od sadašnjeg partnera, čak i ako je partner, realno gledano, emocionalno zreliji i više ulaže u odnos.

Pažljivo razmislite o tome koliko su vaše emocije rezultat hormona i dječjih očekivanja, a koliko ste stvarno dobro procijenili tu novu osobu. Uzimate li zdravo za gotovo kvalitete sadašnjeg partnera i jeste li zapostavili vlastiti trud? Vrlo je vjerojatno da ćete to ponoviti i u sljedećem odnosu, pa u sljedećem, što se može pretvoriti u niz razočaranja. S druge strane, moguće je da ste s vremenom sazrijeli i da nova osoba uistinu više odgovara vašim dubljim vrijednostima i zdravijim kriterijima.

U svakom slučaju, ako vaš brak dođe u krizu, prvo provjerite jeste li dovoljno uložili, trudite li se zaista ili očekujete da će vam biti ugodno bez truda? Dajete li partneru ljubav na način na koji je on/a želi primiti, ili inzistirate da to bude onako kako vama odgovara? Je li komunikacija iskrena i zahvaća dublje od površine, ili izbjegavate otvaranje kako bi se prezentirali kao ispravni i neranjivi?

Ako su frustracije i razočaranja unutar odnosa samo površna i kratkotrajna, a poštovanje i uzajamni trud su prisutni, onda je definitivno dobro ostati u vezi i potruditi se oko nje. Ali ako vam cijelo vaše tijelo uporno govori da izdajete sami sebe održavajući neki odnos, poslušajte ga. Postoji vrijeme da se trudite oko odnosa, i postoji vrijeme da prepoznate svoje granice.

 

Vezani članci:

Ljubav traje tri godine?

Ljubavni odnosi i emocionalna odgovornost

Teške odluke

 

Svi članci

Individualni rad

"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom."

- C.G.Jung

Kosjenka Muk

Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”.
Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.

Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom.

posljednje objave

pratite nas na facebooku

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.

Osobni i online coaching

Integrative Systemic Coaching (prije: Soulwork Systemic Coaching) se koristi za rješavanje prepreka i problema u bilo kojem području života u kojem osjećate emocionalne barijere, ograničavajuća uvjerenja, ili što god poduzeli ne uspijevate ostvariti svoje duboke želje.

informacije i prijave

info@mentor-coach.eu

+385 98 9205 935
kosjenka.muk
© 2019
Integrative Systemic Coaching
Website developed Danijel Balaban - Web Development Agency & Design Company

Prijavite se da postanete coach

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.