Table of Contents
Svaka tehnika emocionalnog razvoja, kao i svaki pristup individualnom radu koji nije samo izvanjski nego zahtijeva uključenost klijenta u proces rada, polazi od pretpostavke da će klijent imati dovoljan kontakt sa svojim osjećajima i dovoljno razvijenu svijest o njima da se može uspješno raditi. Rijetke su knjige ili seminari na kojima se uopće navodi mogućnost da bude drugačije. Međutim, praksa nije uvijek toliko blizu idealu.
Otprilike u 20 % slučajeva kad se radi o novim klijentima, događa se da su ljudi s kojima radim iznimno odvojeni od vlastitih osjećaja, nenavikli prepoznavati ih dublje od najosnovnije, najpovršinskije razine. To se manifestira u nesposobnosti da se vlastiti osjećaji odvoje od vanjske situacije, nemogućnosti osjećanja i verbaliziranja dubljih i suptilnijih razina osjećaja osim onih najvidljivijih i najintenzivnijih, nemogućnosti prepoznavanja uvjerenja koja su u korijenu tih osjećaja, ili uopće nesposobnosti osobe da radi na sebi kroz emocionalno doživljavanje svog unutarnjeg svijeta umjesto kroz racionalno analiziranje. Ovaj problem smatram ključnom, te jednom od najčešćih, prepreka uspjehu u radu na sebi.
Uzroci i posljedice
Nedostatak kontakta s vlastitim osjećajima ima duboke korijene u desetljećima njihovog izbjegavanja i potiskivanja, čemu je uzrok njihovo omalovažavanje i suzbijanje sa strane važnih osoba u najranijoj dobi, ili traume i okolnosti daleko preteške i preintenzivne da bi se dijete moglo s njima suočiti na drugi način umjesto otcjepljivanja i potiskivanja. Za to nema kratkoročnog rješenja te takvim osobama obično preporučujem nekoliko mjeseci ili barem tjedana promatranja i uživljavanja u vlastite emocije prije nastavka rada. Ponekad kroz Integrative Systemic Coaching radimo na istraživanju uzroka otcijepljenosti od emocija – no kako je sam Integrative Systemic Coaching baziran na emocionalnom pristupu te se istraživanje provodi na emocionalnoj razini, bez određenog stupnja svjesnosti osobe o tome što osjeća, i takav rad je teško provesti.
Nedostatak kontakta s vlastitim osjećajima uzrok je nezrelog ponašanja, svega onoga za što ćemo često reći nešto kao: ‘Ne razumijem kako on/ona ne shvaća što radi!’, a često i nemogućnosti uživljavanja u tuđe osjećaje, što je bit suosjećanja. S druge strane, nemoguće je također i istinsko suosjećanje sa sobom, iskrenost prema sebi, a kroz to niti razvoj samopoštovanja. Svi mi donekle potiskujemo svoje osjećaje, tako da nije toliko pitanje postoji li taj problem kod nekoga ili ne, nego u kojoj mjeri je prisutan.
U individualnom radu, ovaj se problem manifestira na nekoliko načina:
– racionalno analiziranje (uglavnom izvanjske) situacije bez prisutnosti emocionalne svijesti i uvida
– neodgovaranje na pitanja vezana uz osjećaje; umjesto toga navođenje različitih racionalnih misli, sjećanja ili ideja (ili iznimno česti odgovori ‘ne znam’)
– teškoće u verbaliziranju emocije ili dužem ostajanju u svijesti o određenoj emociji
– nemogućnost razlikovanja zrelih od nezrelih emocija
– teškoće u prepoznavanju i verbaliziranju sjećanja koja nisu svjesna; ponekad čak neprihvaćanje ideje da korijen problema može biti u situaciji ili okolnostima kojih se osoba racionalno ne može sjetiti (što je obično prije treće godine života).
– kao rezultat nedostatka svijesti o unutarnjim uzrocima osjećaja, često je i neprihvaćanje odgovornosti za njih (dobar primjer je klijentica koja me je upitala: Zašto me pitate za moje roditelje? Moji roditelji nemaju nikakve veze s tim što osjećam! Pod stresom sam zbog ponašanja drugih ljudi.)
– uobičajeno je očekivanje brzih i izvanjskih rješenja, često kroz nadu u promjenu drugih ljudi i vanjskih okolnosti.
Ovom tipu klijenta može nešto više odgovarati rad s metaforama – simboličkim slikama – no kako i taj oblik rada zahtijeva određeno odustajanje od svjesne kontrole i prepuštanje spontanim asocijacijama, ponekad niti takav rad nema uspjeha.
Razvoj svjesnosti
Ako se možete prepoznati u ovim opisima, ključno rješenje koje preporučujem je dugoročan rad na stvaranju bliskosti sa svojim tijelom i svojim osjećajima, u prvom redu na svakodnevnom predanom promatranju i detaljnom istraživanju osjećaja, ali i kroz tehnike rada na tijelu i općenitisto prupe koji povećavaju svjesnost o tijelu, kao što su ples, aromaterapija, masaža, kupke – pristupi koji kombiniraju rad na fizičkoj razini s opuštenom svjesnošću.
Naši emocionalni doživljaji u pravilu se sastoje od više razina; kao što se i naša ličnost sastoji od više ‘podosobnosti’: emocionalno nabijenu situaciju različiti dijelovi nas doživjet će na različit način, a često će jedan dio naše osobnosti pokušati ‘zamaskirati’ ili zaštititi drugog: ljutnja, primjerice, često prikriva strah, stid ili osjećaj manje vrijednosti, tuga može maskirati ljutnju kod osobe koja je naučila da ljutnju nije dopušteno izražavati, okrivljavanjem drugih obično se štitimo od vlastite krivnje…
Ako smo odvojeni od svojih osjećaja, moći ćemo prepoznati samo onu najsnažniju, najočitiju emociju, a sve razine ispod nje ostat će nam skrivene. Tada ćemo moći vidjeti situaciju samo iz vrlo ograničene perspektive, što će motivirati neprikladno ponašanje koje će kao posljedicu izazvati još više sukoba. To je, kao što svi znamo, vrlo lako primijetiti kad promatramo drugu osobu, ali obično daleko teže kad se radi o vlastitoj koži.
Većinom naučimo potiskivati emocije još i prije nego što dođu u svijest, te čak i kad ih želimo osvijestiti i usmjeravamo se na njihovo istraživanje, zbog automatskog potiskivanja možemo se osjetiti kao da pokušavamo loviti sapun u vodi – na trenutak ćemo osvijestiti emociju, ali je nećemo uspjeti dugo zadržati u svijesti jer će se odmah aktivirati obrambeni mehanizmi. To je naglašenije što je emocija nastala u ranijoj dobi; teže nam je prepoznati emotivna stanja na kojima smo izgradili svoj karakter i u koje smo uronjeni kao riba u vodu nego ona koja su samo povremena.
Prije treće godine, dijete još nema razvijen racionalni um, zbog čega se utisci i zaključci stvaraju na emocionalnoj, a ne intelektualno-verbalnoj razini. Na emocionalnim utiscima ne može se raditi kroz racionalni um (što je uzrok svima poznatoj činjenici da samo čitanje dobre knjige ili svjesno prepoznavanje uzroka problema ni izdaleka ne znači da će problem biti riješen), nego isključivo kroz emocionalni pristup. Budući da većina ključnih problema i temeljnih emocionalnih utjecaja nastaje upravo prije dobi od tri godine, nemogućnost rada na njima zbog nedovoljne svijesti o osjećajima je snažan hendikep.
Ponekad je lakše ostvariti promjenu ljudima koji su naizgled “slabiji” i problematičniji, upravo zato jer su oni obično svjesni svojih problema – što znači da se ne boje priznati ih sami sebi. Ljudi koji prema vani pokazuju svoj strah, stid, nesigurnost – mogu biti za veliki korak bliže sreći nego ljudi koji te iste osjećaje maskiraju racionalnošću ili pretjeranom samouvjerenošću.
Što činiti
Izaberite nešto što vam je najteže prihvatiti kod sebe, ono što istinski ne volite kod sebe, smatrate pogrešnim i pokušavate se toga riješiti. Uložite određeno vrijeme i trud da u potpunosti prihvatite i priznate taj osjećaj. Vjerojatno ćete primijetiti i druge osjećaje, koji se suprotstavljaju onom prvom i pokušavaju ga negirati i potisnuti. Ako primijetite da vam osjećaj izmiče ili se rasplinjava kad se usmjerite na njega, povremeno ga ‘osvježite’ prisjećanjem na situaciju koja ga je uzrokovala.
Upitajte taj dio sebe što on istinski želi, koja je njegova motivacija, te što ga sprečava da na zdrav način ostvari tu želju? Provjerite koliko se u toj emociji osjećate emocionalno stari, odnosno je li to emocija djeteta, odrasle osobe ili možda tinejdžera? Pružite što više ljubavi tom dijelu sebe, a zatim na isti način istražite dio sebe koji ne voli, odnosno suprotstavlja se, osjećaju od kojeg ste krenuli. Pošaljite ljubav i tom dijelu sebe. Premda u početku suočavanje s tim emocijama može biti neugodno, primijetit ćete kako se neugoda, a zatim i sami osjećaji, samim njihovim prihvaćanjem izrazito ublažavaju – a i mnogo više ljubavi i suosjećanja ne samo prema sebi nego i prema drugima.
Da bi se takvi osjećaji trajno riješili, obično je potreban rad na traumi, što je teži i složeniji proces. Premda je moguće učiniti to samostalno, to zahtijeva kontinuirano i prilično brzo izmjenjivanje racionalnog razmišljanja u vođenju sebe kroz proces, te duboke svijesti o vrlo suptilnim osjećajima. Prema riječima jedne od sudionica edukacije u Integrative Systemic Coaching, to je slično kao pokušavati sami sebi popraviti zub. No, prihvaćanje i ljubav prema vlastitim osjećajima bitan su korak i mogu donijeti veliko olakšanje.
Vezani članci:
English