fbpx

 

Općenito o pojmu dobne regresije

Nakon svih ovih godina pisanja o dječjim emocijama kod odraslih ljudi i rada s njima, možda je napokon došlo vrijeme da malo opširnije pojasnim i termin koji koristim praktički u svakom drugom članku.  🙂

Općenito, izraz “dobna regresija” se koristi u nekoliko različitih značenja ovisno o kontekstu i pristupu. Često se koristi kao termin za vođenu vizualizaciju ili terapeutski pristup koji vodi čovjeka u otkrivanje traumatičnih sjećanja iz djetinjstva. U razvojnoj psihologiji, taj izraz opisuje periode u kojima se obično manja djeca vraćaju na ponašanje koje su već prerasla i koje odgovara ranijim fazama razvoja, obično kao pokušaj izbjegavanja teškoća i izazova u sadašnjosti. Takva faza je obično nešto dugoročnija, može trajati nekoliko tjedana, pa i mjeseci.

No u našem pristupu pod dobnom regresijom u pravilu podrazumijevamo svakodnevne trenutke izranjanja dječjih emocija u situacijama koje nas podsjete na nešto neriješeno iz djetinjstva. Znači, najčešće nesvjesne dječje emocionalne reakcije odraslih ljudi. To se kod većine ljudi događa i puno puta dnevno, ali većina tih trenutaka i nije nešto posebno važna, tek su kraći i lagani trenuci neugode i nesigurnosti na neki okidač iz okoline.

Trenuci dobne regresije postaju važni, pa i presudni, za kvalitetu naših života onda kad su dovoljno intenzivni da negativno utječu na naše ponašanje prema drugim ljudima ili prema samima sebi. Na primjer, trenuci dječjeg bijesa koji se ispoljava na ljude koji mu nisu stvarni uzrok, dječji sram ili krivnja koji nam mogu izazivati potištenost, zakočenost i neuravnoteženo ponašanje na vlastitu štetu, arogancija koja prikriva nesvjesni dječji osjećaj neadekvatnosti, strah od kazne ako se zauzmemo za sebe ili jasno izrazimo, zaljubljivanje u toksične osobe (vidi: Što vaša podsvijest vjeruje o ljubavi?) …

 

Evolucija, preživljavanje i učenje

Uzrok takvih reakcija je u tome što svoje načine preživljavanja i načine kako biti ljudsko biće i prilagoditi se svojoj okolini učimo u ranom djetinjstvu, velikim dijelom u predškolskoj dobi. Evolucija – koju u prvom redu zanima preživljavanje, a ne nužno kvaliteta života – nam je usadila instinkt da vjerujemo roditeljima i ranoj okolini, te da tražimo njihovo odobravanje i pripadnost kako bi preživjeli. Ima i djece kod koje je taj instinkt manje izražen, no većina ga ima, a neka ga imaju možda i malo previše.

Kako preživjeti, učimo dijelom promatrajući odrasle oko sebe, a dijelom na vlastitoj koži – često kroz kazne, kritike, odbacivanje, zastrašivanje, pa i nasilje koje iskusimo. Dijete također provodi puno sitnih eksperimenata s vlastitim ponašanjem, nesvjesno stvarajući sve veću bazu podataka o tome koje ponašanje donosi najviše dobrobiti uz plaćanje najmanje “cijene”, u fizičkom ili emotivnom smislu. Kakve će zaključke stvoriti, ovisi velikim dijelom o svakodnevnim reakcijama okoline, ali i o urođenim instinktima kao što su instinkt empatije i suradnje. Na temelju nagomilanih iskustava, stvaramo svoje navike spontanih reakcija na okolinu.

Svaki dan, što god se događa oko nas, naša podsvijest cijelo vrijeme uspoređuje detalje trenutne situacije s bogatom riznicom sjećanja, te kako smo naučili preživjeti i izbjeći neugodu u sličnim situacijama u prošlosti. Umjesto da u svakoj situaciji pokušavamo naći “originalno” rješenje, što bi nam oduzelo vrijeme i energiju za učenje drugih stvari, što imamo više iskustva to se naša podsvijest sve više oslanja na prethodno naučena i s vremenom automatizirana rješenja, a to čini uz pomoć emocija.

Tako kad se suočimo sa situacijom koja nas podsjeća na nešto slično iz djetinjstva, prvo se pokrenu emocionalne reakcije koje nas podsjete na to kako smo naučili preživjeti u sličnim situacijama, a te emocije nastoje potaći i odgovarajuće ponašanje. Problem je u tome što su te emocije, nastale u vrlo ranoj dobi, rezultat dječjeg neiskustva, krivih zaključaka, a često i dječjeg nepovoljnijeg položaja (ovisnosti te fizičke i intelektualne nerazvijenosti u odnosu na okolinu).

Zato su dječje emocije i reakcije u pravilu nerealistične, ili barem nerealistične u odnosu na naše odrasle sposobnosti i mogućnosti izbora, ali problem je u tome što naš mozak najčešće toga nije svjestan. Šteta što evolucija nije smislila neki prilagodljiviji princip učenja, ali moglo je biti i gore.

 

Kako prepoznati dobnu regresiju

Najveći problem s dobnom regresijom čak i nije u tome što su emocije nerealistične, nego u tome što ljudi u pravilu nisu svjesni što se zapravo događa. Ljudima koji se zanimaju za rad na sebi, najčešće je bar osnovni koncept donekle poznat, mada je i njima obično puno lakše prepoznati trenutke dobne regresije u retrospektivi, nakon što prođu, nego u trenucima kad se događaju. No većina ljudi toga nije uopće svjesna i mogu biti poprilično iznenađeni kad shvate da su neke njihove emocije nerealistične i nepotrebne.

Problem je u tome što su dječje emocije u trenutku izranjanja obično mnogo intenzivnije od realističnih i odraslih. Isto kao što smo kao djeca duboko uživljeni u svoja iskustva, duboko emocionalni te stvari doživljavamo neposredno i jednostavno, takav intenzitet i neposrednost emocija prisutan je čak i kad one izrone desetljećima kasnije. Logično je da će čovjek pretpostaviti da što je emocija intenzivnija, to je i realističnija. No u odrasloj dobi, u pravilu je upravo obratno. (Mada ne i uvijek, kao što navodim u članku “Darovi straha”).

Zbog nesvjesnosti o svemu ovome te zbog vjerovanja intenzivnim emocijama, mnogi ljudi kronično kvare kvalitetu života i sebi i drugima, nepotrebnim sukobima (ili nepotrebnim bjegovima), izjedanjem sebe iznutra, pa čak i fizičkim obračunima do ubojstava. Ono što pravnici na sudu zovu smanjenom ubrojivošću, ja bih u većini slučajeva pretpostavila da se radi o prepuštanju dječjim emocijama.

Varijacije dječjih reakcija su beskrajne isto kao što je i svaka osobna prošlost jedinstvena. No jednom kad razumijete što se događa, uz malo vježbe možete ih naučiti prilično lako prepoznavati, pa ako već ne i riješiti na licu mjesta, onda barem moći ostaviti po strani za kasnije rješavanje umjesto da vas takve emocije vode. Ovdje ću kopirati ono što sam pisala u članku “Emocionalna zrelost” kako prepoznati dječje emocije (jer dobro da se ipak može naći na više od jednog mjesta):

 

Zdrave ili odrasle emocije su:

– one čiji je intenzitet primjeren situaciji,

– sposobni smo vidjeti kompleksnost situacije i različite perspektive,

– obično nemamo problema s njihovim izražavanjem

– motiviraju na (primjerenu i konstruktivnu) akciju

– nakon što ih izrazimo i što situacija prođe ne ostavljaju napetost i nelagodu

– unutar zdrave neugodne emocije sposobni smo vidjeti drugu osobu kao kompleksno ljudsko biće i odvojiti osobnost od ponašanja (odbacivanje ponašanja bez odbacivanja osobnosti)

– slika o samima sebi ostaje zdrava i uravnotežena

– neugodan osjećaj je relativno blag i podnošljiv.

 

Nezdrave/nezrele emocije, odnosno one koje karakteriziraju dobnu regresiju su:

– obično prejakog intenziteta u odnosu na situaciju,

– ideje i misli koje ih prate su pojednostavljene, generalizirane, crno-bijele

– često ih prati unutarnji konflikt i više ili manje svjesna krivnja (npr. dječja krivnja zbog dječje ljutnje),

– obično nismo naučili prikladno izraziti takvu emociju, pa je ili gušimo u sebi ili izrazimo pretjerano i destruktivno,

– snažan nelagodan tjelesni osjećaj

– mogu nas ‘gristi’ dugo vremena nakon što se konkretna situacija završi,

– obično su praćene potrebom da se omalovažava cjelokupan karakter druge osobe, a ne samo njezino ponašanje,

– a u podlozi takve potrebe je neka vrsta odbacivanja samih sebe i loše slike o sebi – ponekad svjesna, ponekad nesvjesna.

 

Što činiti s tim?

Uz malo introspekcije, većina ljudi relativno brzo može naučiti raspoznati razliku. Problem je što čak i kad znamo da je nešto dječja emocija, često joj se puno lakše prepustiti nego joj odoljeti. Jedna od čestih grešaka je pokušati se boriti s tim emocijama i otjerati ih od sebe. Što onda raditi ako im se ne bi trebali niti prepustiti niti se s njima boriti i potiskivati ih? Jedan zgodan citat čijeg sam autora zaboravila: “Emocije su kao djeca: nećete ih pustiti za volan, ali nećete ih ni strpati u gepek.”

Pokušajte sljedeće:

  1. Prepoznajte da je određena emocija zapravo sjećanje, reakcija na prošlost, a ne na sadašnjost
  2. Pokušajte prepoznati na što (ili koga) vas podsjeća situacija ili osoba koja je bila okidač emocije
  3. Podsjetite sebe da ste odrasla osoba i da imate daleko više mogućnosti, znanja i iskustva nego kad ste bili dijete
  4. Povežite se s dječjim dijelom vas koji je preplavljen emocijom, prenesite tom dijelu sebe osjećaj podrške, zaštite, te naročito osjećaj vlastite vrijednosti
  5. Zamislite roditelja (ili zdraviju varijantu roditelja) kako vas podržava, ili možda dobrog prijatelja ili neki kvalitetni autoritet kao podršku.

 

Ako je neka emocija ustrajna i često se javlja u vašem životu, vjerojatno se radi o posljedici traume ili problematične emocionalne vezanosti iz dječje dobi. Tada je potreban kompleksniji rad na rješavanju traume i odnosa povezanih s traumom te na izgradnji novih mentalnih obrazaca.

Kad sam u srednjoj školi prvi put zaplivala u moru psihološke literature, bilo mi je veliko olakšanje i nadahnuće naučiti da većina teških emocija zapravo nije niti realistična niti potrebna, te da se takve emocije i uvjerenja mogu mijenjati. Možda i za nekoga od (novijih) čitatelja bude tako.

 

Vezani članci:

Promatranje emocija

Bliskost sa svojim osjećajima

Kad se ljudi boje vlastitih emocija

Svi članci

Individualni rad

"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom."

- C.G.Jung

Kosjenka Muk

Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”.
Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.

Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom.

posljednje objave

pratite nas na facebooku

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.

Osobni i online coaching

Integrative Systemic Coaching (prije: Soulwork Systemic Coaching) se koristi za rješavanje prepreka i problema u bilo kojem području života u kojem osjećate emocionalne barijere, ograničavajuća uvjerenja, ili što god poduzeli ne uspijevate ostvariti svoje duboke želje.

informacije i prijave

info@mentor-coach.eu

+385 98 9205 935
kosjenka.muk
© 2020
Integrative Systemic Coaching
Website developed Danijel Balaban - Web Development Agency & Design Company
en_USEnglish
de_DEDeutsch es_ESEspañol fr_FRFrançais it_ITItaliano en_USEnglish

Prijavite se da postanete coach

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.