Većina nas želi etično i sretno društvo oko sebe, pa time i da naša djeca budu vrijedni i konstruktivni članovi društva. No, čini se, s druge strane, da mnogi roditelji očekuju da djeca to postanu spontano, bez da se previše vremena i objašnjavanja posveti tome. Još uvijek je rijetkost vidjeti roditelje koji učenju tih vrijednosti pristupaju strpljivo, smireno i uviđavno. Mnogo se češće čuje vikanje, omalovažavanje, nestrpljenje, čak i vrijeđanje. Na taj način djecu se uči slijediti pravila, ali ne i zašto ta pravila imaju vrijednost.

Kad odrastemo, može biti teško sjetiti kako smo se sami osjećali i razmišljali u dječjoj dobi. Čini se da je još teže otvoriti par knjiga i istražiti što je u kojoj dobi realistično očekivati. Manja djeca mogu osjetiti (limitiranu i neposrednu) empatiju, razumjeti posljedice u obliku nagrade i kazne, te slijediti roditeljski primjer. No apstraktnije razumijevanje i šira perspektiva moralnih vrijednosti razvija se u prosjeku tek tokom adolescencije, a i to je često spor i konfliktan proces.

Svi bi mi rado da naša djeca budu razumna, obzirna i suosjećajna, ali lako je pritom zaboraviti da niti mi u njihovoj dobi nismo imali iskustvo niti razinu razvoja koja bi nam to omogućavala. Naravno, neka djeca imaju više urođene empatije i želje za suradnjom nego druga, ali čak i takvoj djeci treba puno godina dok ne dosegnu perspektivu koja se roditeljima često čini samorazumljiva. Razvoj ljudskog mozga u svoj njegovoj složenosti ne može se na silu ubrzati – ali se može poticati i usmjeravati.

Djeca koju se moralnim vrijednostima uči na autoritaran, pojednostavljen način, često i kao odrasli mogu tako nastaviti. Mogu se čak i nesvjesno plašiti proširiti perspektivu i prilagoditi svoju prosudbu kompleksnoj situaciji. Mogu naučiti zanemarivati empatiju i razumijevanje u korist krutih pravila, pogotovo ako su i njihovi roditelji činili isto. Neka od takve djece mogu razviti skriveni prkos i nezdravi otpor svakoj disciplini, što će im kasnije otežati život. Možda i najbitnije, takva djeca gube povjerenje u roditelje i neće im se željeti obratiti kad se budu suočavala s težim i složenijim dilemama.

S druge strane, djeci je potrebno vodstvo jer bez roditeljskog utjecaja mogu se razvijati sporije i nasumičnije, pogotovo uzevši u obzir sve toksične utjecaje kojima mogu biti izloženi putem masovnih medija. No to vodstvo treba biti strpljivo, fleksibilno i ne suhoparno, s obzirom na dječju želju za zabavom i ograničen opseg pažnje. Ne očekujte brze rezultate; uvijek imajte na umu da svime što radite sijete sjeme kome će možda trebati godine da izrastu u drvo.

Normalno je da dijete eksperimentira i s nekim “neukusnim” ponašanjima kako bi istražilo samo sebe i reakcije svijeta. Na iskustvu se najbrže uči. Pogreška bi bila uzeti to kao znak da su stvari krenule ukrivo i da dijete ima loš karakter. Možda ste i sami špricali ljude vodom s prozora, provocirali druge na razne načine, možda i ukrali nešto… jednostavno iz nedostatka svijesti i neshvaćanja, ili iz želje za uzbuđenjem, a ne iz neke svjesne zlobe.

Evo nekih smjernica kako potaći kod djece razvoj moralnih vrijednosti:

1. 1. • Učite ih primjerom, pogotovo svojim ponašanjem prema njima samima. Dobra je ideja ukratko i jednostavno objasniti motivaciju svog ponašanja (želim te razumjeti, želim da ti bude dobro), kao i pitati ih kako se osjećaju u vezi nekog vašeg ponašanja. Isto tako, sažeto i jednostavno im nastojte objasniti osjećaje drugih. Djeca koja doživljavaju razumijevanje i suosjećanje naučit će cijeniti njihovu vrijednost.

    

   • • Na tragu prethodne točke, prakticirajte maksimalni integritet u komunikaciji s djecom. Nemojte im lagati, muljati, ponašati se prevrtljivo ili manipulativno. Čak i ako mislite da ne bi razumjela istinu, svejedno im je pokušajte objasniti na jednostavniji način. Djeca će lakše prihvatiti iskreno objašnjenje koje ne razumiju potpuno, ali osjećaju da je vaša neverbalna komunikacija iskrena, nego kad osjećaju da se izvlačite i odvraćate im pažnju.
       Ako u nekom trenutku niste u mogućnosti biti potpuno pravedni, priznajte to i objasnite im zašto. Priznajte svoje mane i pogreške, nemojte se pretvarati da ste savršeni i da ne možete biti u krivu. Ako ste vi ponosni na svoj integritet, i djeca će to naučiti.

    

   • • Više se usmjerite na pohvalu poželjnog ponašanja nego na kritiku nepoželjnog, mada je i ovo drugo ponekad nužno. Također objasnite zašto, umjesto da se zadržite samo na dobro-loše. Budite sažeti, ne držite im predavanja ili prodike koje bi im samo dosadile.

    

   • • Nagrade i kazne su ponekad potrebne, ali izbjegavajte ih pretjerano primjenjivati. Ako se dijete počne orijentirati prema nagradama i kaznama, naučit će se voditi izvanjskom motivacijom više nego unutarnjom.

    

   • • Dozvolite djeci (u razumnim i primjerenim okvirima) da rade greške i iskuse posljedice – pogotovo ako ignoriraju vaša upozorenja. Na primjer, dozvolite blaži pad, ogrebotinu, ismijavanje, ili ako nekoga udare da dobiju natrag. Nemojte likovati i nabijati im to na nos, nego ih smireno pitajte što su naučila iz toga.

    

   • • Kad vidite nekoga tko se ponaša na nerazuman ili neobziran način, pitajte djecu (ne nužno na licu mjesta) što misle o tome, a zatim im – ukratko – objasnite kako i zašto to nije dobar izbor (npr. kako bi svijet izgledao kad bi se svi ljudi tako ponašali). Takve razgovore možete imati i vezano za filmove koje djeca gledaju, ali vodite računa da ne pretjerujete i da prestanete kad primijetite da gube fokus.

    

   • Igrajte s djecom igre koje potiču suradnju, samokontrolu i empatiju (dosta ideja možete pronaći online, pogotovo ako znate engleski). Većina igara ako ništa drugo uči djecu poštivanju dogovorenih pravila, prihvaćanju frustracija i rješavanju konflikata. Maloj djeci možete objasniti da ne može svako donositi svoja pravila ili mijenjati pravila usred igre, te da neće svijet propasti ako koji put izgube. S nešto starijom djecom možete organizirati “brainstorming” (otprilike: brzo stvaranje liste ideja) ili debate vezane za različite probleme. Najbolje je pomiješati etičke, komunikacijske i emocionalne probleme s praktičnim, pa čak i šaljivim problemima, radi ravnoteže. Ako želite dodatno motivirati djecu, možete obećati nagradu za najbolju ideju ili najbolji argument u debati.

    

   S nekom djecom će biti lakše, s nekom teže, ali za svu djecu vrijedi: žuri se polako!

Vezani članci:

Djeca i novac – postavljanje granica

Što je odgovornost i kako je razjasniti

Kako nastaje temeljni rascjep u ličnosti

Svi članci

Individualni rad