Između mnogih informacija koje je dobro znati u vezi komunikacije i odnosa, korisno je biti svjesni i razlike između dva osnovna stila izražavanja želje ili zahtjeva: direktivnog i informativnog.
Direktivni stil izražava želju ili zahtjev izravno: “Zatvori prozor”, ili, u blažim varijantama, “Molim te, zatvori prozor”, “Da li bi htjela zatvoriti prozor” ili čak, “Možda bi mogla zatvoriti prozor?” Bez obzira na sva uljepšavanja i ublažavanja, zahtjev ostaje jasan i nedvosmislen.
Informativni stil je opisni i indirektan; njime se iznosi informacija unutar koje je sugestija ili želja izražena kao mogućnost, npr. “Bučno je ovdje kad je prozor otvoren!” Ljudi koji koriste ovaj stil nastoje radije motivirati nego izraziti očekivanje.
Možda je nepotrebno reći da razlika između ova dva stila često uzrokuje nesporazume i frustracije. “Informant” može pitati: “Želiš li sladoled?” kad zapravo on sam želi sladoled. “Direktivni” ljudi možda neće razumjeti impliciranu želju, pa ako jednostavno kažu “Ne”, mogućnost kompromisa može se izgubiti. “Informativni” ljudi mogu čuti “Ne” kao odbijanje njihove vlastite želje prije nego neutralni izražaj preferencije sa strane “direktivne” osobe.
Ako i prepoznaju impliciranu želju, “direktivni” ljudi je mogu doživjeti kao manipulativnu, pasivno-agresivnu ili čak kao ulogu žrtve. Oni u prvom redu žele jasnoću: prvo, da li se uopće radi o želji /zahtjevu? Drugo, kakvoj? Treće, koliko je taj zahtjev važan drugoj osobi? Oni mogu informativni stil doživjeti previše… neinformativnim.
Kad sam o ovome pisala na engleskoj verziji svog bloga, ubrzo je stigao komentar da sam “previše tolerantna” prema informativnom stilu, te da je taj stil jednostavno manipulativan i kukavički. Do relativno nedavno, i sama bih možda imala takav stav. Međutim, poznajem dobre ljude – neki od njih su mi bliski – koji koriste informativni stil bez manipulativne namjere. Da to nisam spremna prepoznati, morala bih se odreći inače kvalitetnih odnosa ili ulaziti u besmislene sukobe.
Činjenica je da se informativni stil nerijetko koristi u manipulativne svrhe – možda i češće nego iskreno – ali sama ta činjenica ne znači da je namjera vašeg sugovornika automatski manipulativna. Koristite svoj instinkt i osjećaj za neverbalni govor da biste prepoznali tu razliku. Ako ste od onih koji koriste informativni stil, budite svjesni da on može zbunjivati ili frustrirati druge ljude. Razmislite da li se iza tog stila krije strah ili pretjerana krivnja u vezi izražavanja vlastitih želja.
Sloboda izbora nasuprot jasnoći komunikacije
“Informativni” ljudi mogu doživljavati direktivni stil kao previše autoritativan, posebno ako nije ublažen s “molim” ili “da li bi…”. Oni mogu osjećati da direktivni stil pridaje više važnosti zahtjevu nego drugoj osobi, što sami žele izbjeći u svojoj komunikaciji. To nije namjera osobe koja koristi direktivni stil; za takvu osobu važna je u prvom redu jasnoća komunikacije.
Još jedan primjer informativnog stila može biti “Jesi li… ?” umjesto direktnog zahtjeva. Na primjer, “Jesi li spakirala bocu soka?” umjesto “Molim te, spakiraj bocu soka!” Ovo također može biti zbunjujuće i frustrirajuće za “direktivnu” osobu, koja će lako imati osjećaj da se od nje očekivalo da napravi nešto što joj nije jasno rečeno. Još jednom, važno je prepoznati da se ne radi nužno o manipulativnoj namjeri.
Sjećam se, prije dosta godina, kad je jedna moja prijateljica spomenula u razgovoru da, kad izražava želju, nastoji je izraziti indirektno, tako da ako druga osoba ne želi ispuniti tu želju nema potrebe da kaže direktno “Ne”, što za neke ljude može biti neugodno. Ona je rekla da, u tom slučaju, druga osoba može lakše doživjeti da su joj obje mogućnosti otvorene: da želju ignorira ili da je ispuni, te da može lakše napraviti vlastiti izbor. Iz njezine perspektive, ako je želja direktno izražena, druga osoba ima manje prostora da kaže “Ne.” (To ponekad može ovisiti o sredini iz koje osoba potječe.)
Ja sam rekla da, iz moje perspektive, ne bi trebalo biti toliki problem reći “Ne”, te da mi je draže da znam da li se radilo o želji ili o neutralnom komentaru, umjesto da se pitam da li je određena izjava nešto implicirala. “Direktivna” osoba često neće prepoznati da informativni stil koristi indirektnost u svrhu ljubaznosti, nego to može doživjeti kao nedostatak integriteta. To je dobar primjer zašto, kad radimo s parovima, često upozoravamo ljude: “Pretpostavite dobre namjere!”
S druge strane, “informativni” ljudi mogu ponekad doživjeti jednostavnu informaciju kao prikriveni zahtjev, čak i ako zahtjeva nema. Logično je da ako sami koristimo određen stil komunikacije, očekivat ćemo da i drugi ljudi čine isto. Tada “informativna” osoba ima priliku doživjeti negativnu stranu vlastitog stila, odnosno osjećati se zbunjena i možda frustrirana ako ne može ispuniti ili uopće razumjeti pretpostavljeni zahtjev.
To je posebno očito ako je takva osoba muškarac koji prima informaciju od žene (npr., ako žena samo želi pričati o svojim osjećajima), budući da muškarac često ima poriv rješiti ženin “problem”. Osoba koja je dala informaciju može tada biti zbunjena i frustrirana što je njezina informacija doživljena kao indirektan zahtjev, a zapravo nije bilo zahtjeva.
Ne želim označavati ove stilove “dobrima” ili “lošima” (čak i ako osobno definitivno preferiram direktnost!). Važno je da znamo prepoznati oba stila i cijeniti namjeru iza njih, umjesto da okrivljujemo ljude koji koriste drugačiji stil nego mi. Ovakve male razlike vjerojatno nisu značajne ako je odnos dobar, ali mogu biti “ulje na vatru” ako je odnos već u krizi.
Vezani članak:
Neverbalna i suptilna komunikacija
10 ključnih pravila za komunikaciju u vezi
English